U podrumu Milenka Čekića, u potkozarskom selu Grbavci je pet hiljada litara rakije, najviše šljivovice. Najstarija je ispečena prije četrdeset godina pa čak i pola vijeka. Najviše rakije čuva u drvenim buradima. Jedno ga posebno podsjeća na djeda Jovu koji je bure, pred Drugi svjetski rat, puno rakije, zakopao i pobjegao u Kozaru.
Kada je rat minuo, došla sloboda, i Jovo se sa svojima vratio kući, otkopao je bure sa rakijom i nazdravio novom životu, novoj državi i boljoj budućnosti, kako je tada govorio. Milenko brižno čuva djedovo bure koje je uvijek puno rakije, da mu nebi popustile druge i obručevi pa se sasulo.
“Sačuvao je djed Jovo još dva bureta, jedno je negdje nestalo, a drugo smo poklonili rođaku. U drvenim buradima rakiju čuvam do godinu, a poslije pretačem u posude od stakla ili inoksa. Pet burića od inoksa napunjenih najboljom rakijom namijenio sam za unuke. Na dan rođena, za svakog sam napunio bure od 50 litara i zapečatio. Na svakom sam ime ispisao, po starini poredao, Fedor, Irina, Mila i Ivan, a imam bure i za Ognjena, sestrinog unuka. To je peto. Otvoriću ih, nadam se, na dan njihovog punoljetstva, za 18. rođendan”, sa ponosom o porodičnoj tradiciji priča Milenko Čekić.
Volio bih da tu bude što više buradi, za moje, bratove i sestrine unuke, kaže Čekić, inače, uspješan preduzetnik koji se bavi limarijom i preradom metala. Njega za rakijski kazan vežu mnoge, lijepe uspomene.
“Odrastao sam pored rakijskog kazana, sakupljao sam šljive, radio mnoge kućne poslove i od oca i djeda učio, prihvatao seoske poslove i sticao ljubav prema selu, rodnom kraju… Nastojim uvijek u društvu peći rakiju jer se nekada oko kaznja okupljalo više komšija, tu se pričalo, pripovijedalo, provjeravao okus rakije. Ako gori na vatri, baca veliki plamen, dobra je, ako gasi vatru, mora se prekidati, tako se govorilo, a ja upamtio pa pričam dalje”, sjeća se Milenko Čekić, budeći zapretene uspomene, među drvenim daskama velike šupe, napunjene rakijom, kacama sa prevrelom šljivom i drvetom.
Rakijski kazan nije sa ovog mjesta pomjeren od 1969. godine, kada su ga tu postavili Milenkov djed Jovo i otac Gojko. Na istom mjestu „vesela mašina“ radi bez prekida, zavisno od roda šljive i drugog voća.
“Kada šljiva, kruška i jabuka dobro rode, kao ove godine, rakijski kazan je danima pa i noćima u pogonu, u upotrebi. Bilo je i loših godina, ali ja pamtim samo dobre, jer se tada miris rakije i prevrelog koma iz kaca širi selom. Nekada su komšije dovozili kod nas na pečenje kom i drva. Razlog je bio u izdašnom vrelu pored kuće sa kojeg vodu i sada koristimo za hlađenje čabra i kazana”, ispričao je, sa sjetom, Milenko Čekić.
On živi u Gradišci, ali je sa sinom Srđanom, po struci arhitektom, obnovio staro seosko imanje, zasadio voćnjak i založio vatru na starom ognjištu.
Ove godine imao je dvije tone autohtone savke šljive, a mnogo više drugih vrsta voća. Računa da će ispeći više od hiljadu litara. U to ime, pozvao je prijatelje da sa njima, pored obnovljene kuće u kojoj je rođen i odrastao, nazdravi i obilježi dolazak jeseni i početak sezone pečenja rakije u Grbavcima, ali i cijelom Potkozarju.
Italijan hvali Milenkovu rakiju
Među Milenkovim prijateljima koji ga posjećuju, a naročito tokom pečenja rakije, je Italijan Mauro Marason. On je posljednje dvije decenije stanovnik Gradiške, gdje je otvorio knjigovdstveni biro.
“Ovdje dobro živim, tu sam sa suprugom, poznajem mnogo dobrih ljudi i sa njima se družim. Milenka sam upoznao prije desetak godina, jer smo tada počeli sarađivati u oblasti trgovine i prerade metala. Njegova rakija je odlična, mislim najbolja… Pratio sam cijeli proces i dobro sam upoznat sa načinom pečenja rakije”, ispričao je Marason, koji godianma druguje sa Čekićem.
Savladao je i cijeli proces dobijanja rakije.
“Sve sam naučio, počne se sakupljanjem u kace zrele šljive, gdje ona ostaje 21 dan, da provri, a onda se peče, dok gori na vatri. Kasnije se stavlja u burad i što duže potraje, biće bolja. Ko dobro i mnogo pije, kod njega baš i ne potraje dugo, ali kod Milenka ima stare rakije… Kažu ovdje da su najbolje stara rakija i mlade žene, to su me naučili da zapamtim i to ne zaboravljam”, objašnjava Marason, Italijan koji je uveliko prihvatio duh i sklonost šali ovog, potkozarskog kraja.
Izvor: srpskainfo.com | Autor: Milan Pilipović
