Kada Dragoja Gigović, penzionisani šumarski radnik, zauzme busiju iza debelog hrasta, bukve ili jelike, kada se prikrije u prirodi i počne oponašati ptice, srne, zečeve, fazane i druge divlje životinje, na njihov odgovor ne čeka dugo.
Žune, slavuji, vrane, svrake i druge ptice polete mu, tada, u susret. Dragoja na isti način nadmudruje lisice, fazane, pa čak i vukove. Kliktanje žune i mukanje kozoroga, klepetanje krilima mladih fazana, poj slavuja u rano proljeće, Dragojine su najčešće imitacije.
Naučio je to radeći u kozarskim šumama, gotovo cijeli radni vijek.
“Životinje sam oponašao i u djetinjstvu jer kod nas je oduvijek bilo mnogo ptica i drugih divljih životinja. Šume su velike, priroda bogata. Podgradčani idu na spavanje i bude se uz cvrkut ptica, oglašavanje srndaća, lisica, fazana… Slušajući životinjski pjev i njihove glasove, i ja sam davno odlučio da ih oponašam, da im se pridružim.”
Tako je pričao Dragoja, na Danima zime u Gornjim Podgradcima, gdje su se okupile mnoge njegove komšije. Bilo je i nekoliko štandova koje su postavile njegove bivše kolege, šumari. Oni Dragoju uporno zapitkuju o pticama, traže da ih oponaša, glasno, svi da čuju. On se malo nećka, pravda se da je u penziji, da je izgubio dobar glas, da nije više u kondiciji za oponašanje šumskih životinja. Ipak, vidjevši novinarsku ekipu, popustio je.
“Kada sam na kratko, otišao u Njemačku, da tamo radim i zaradim za stare dane, nisam odolio, a da se sa njima malo ne poigram. Ako ne poznajem njemački jezik, moje oponašanje je ipak univerzalno. Tako sam, kolege na poslu, Nijemce, Austrijance, Turke i ostale, na svoj način, doveo u zabludu. U pogonu sam oponašao mačku, i to mačora u februaru kada je njegov nagon za parenjem golemi, a moj poslodavac, nekoliko dana je pretraživao fabrički pogon da bi pronašli i izbacili mačku. Oni traže, pa kada zaključe da tu nema mačka, da im se sve samo pričinilo, a ja opet, sakrijem lice, zakrenem se u stranu, pa frknem. Opet, eto ti ludnice. Oni traže, a ja radim i gledam svoja posla.”
Tako priča Dragoja, slika riječima, pa se grohotom smije. Zasmijao je i druge, mada neki u blizini nisu ni čuli o čemu govori. Podgradčani već odavno znaju o čemu Dragoja priča grupi znatiželjnika. Ali, smijeh je zarazan, pa se tako svi smiju, i Dragoja, novinari, a sa njima i svi ostali. I opet se Dragoja vraća na priču o Njemačkoj i mačku. Da utvrdi gradivo, da podupla sjećanje na gastarbajterske dane.
“Ja samo frknem, kao ljuti podgradački mačor, u februaru, onako, krišom to uradim, da me čuju, a ne vide, pa nastavim svoj posao. Oni se polomiše da mačka pronađu i izbace… Nekoliko dana kasnije, Švabi sam otkrio. Poslije je on sa mnom dolazio u Podgradce. Išli smo i na Mrakovicu, vodio sam ga tamo. Pričao sam mu o Drugom svjetskom ratu, Nijemcima i partizanima, ali on, kao da ništa ne razumije, samo pita, gdje mačka, Dragoja mačka… Tako je ponavljao, nekoliko puta. Ja odgovorio, nema mačka, spava u pilani.”
Dragoja je u Podgradcima poznat upravo po vještini, umijeću vjernog oponašanja životinja. Mnogi ga na to podstiču, naročito u kafani, na slavljima ili drugim okupljanima. Lovci ga, kaže, tjeraju, da im prizivam lisice i vukove, fazane, zečeve… Ali ja to ne radim. Ja sam na strani životinja, a lovci, ako su sposobni, neka se bore. Oni imaju pse i puške.
Izvor: srpskainfo.com | Milan Pilipović
