Ogromna stabla starih krušaka, jabuka, šljiva i drugog voća, na okućnici Milana Dakića u Donjoj Jurkovici pod Kozarom, nisu izdražala nalet oluje. Pala su. Sa njima i zeleni plodovi, i velike grane, i široka krošnja.
Kada su, pale ove voćke, čijim plodovima su se hranile generacije, veli Milan, razbile su se o zemlju njegove uspomene, pobudila erupcija sjećanja na djetinjstvo, mladost, na život…
Naši stari su oduvijek, pored kuće sadili voćke koje je raslo nebu pod oblake, nastavlja sagovornik, riječima slikajući bujicu emocija. Oslonjen o oborenu krušku, priča, pripovijeda, jadikuje i tuguje.
Kruška jeribasma
“Kruška jeribasma posađena je prije skoro jednog vijeka. U mojem pamćenju, kada sam bio dječak, bila je mlada… Nisam siguran da li je tu krušku ukalemio moj otac Mile ili djed Maksim. To ne znam. Kada sam čuvao stoku, često sam je tjerao ispod te kruške, vezivao za nju volove…”
“Jeribasma je uvijek dobro rađala, njeni plodovi su bili sočni, puni soka. Kada sa vrha padne, o zemlju se razbije, kao staklena čaša. U narodu je poznata izreka, da se ova kruška i jede i pije. Dobra je bila za sve, za jelo i za rakiju.”
“Ove godine, na njoj je bilo cvijeta više nego snijega, u zimu. Mraz je oštetio cvijet, a preostali dio je opao, zato što je danima padala kiša. Pčele nisu mogle oprašiti cvijet stare kruške. Sada je, eto, stigla oluja, i ona je izvaljena, pala…”
Jabuka šarenika i kruška kaluđerka
Jabuku šareniku ukalemio je Milan, prije pola vijeka.
“Kalem sam donio od Vase Karapetrovića. Ta jabuka je bila veoma ukusna, lijepog izgleda. Redovno je rađala, sve do sada. I sada je pala zajedno sa plodovima kojih ima mnogo.”
“Žao mi je i krušaka kaluđerki, koje nisu izdržale oluju. I njih sam svojeručno kalemio. Kada je ta vrsta zasađena u državnim voćnjacima, meni se dopala, dobio sam kalem grane i u svojoj međi, na divljoj podlozi koja je tu iznikla, ukalemio ih. Primile su se i bogato rađale. Kao i kruška Boskova bočica i ona je izvaljena.”
“Mnogo naroda, mnogo prolaznika je navraćalo, brali su kruške i jabuke, sa starih stabala. Nosili ih kao milošte. Sve to budi u meni različita osjećanja, sjetu, tugu, žalost, uspomene mi naviru, davne slike nadolaze pred oči… Teško je i tužno, oronuo ja, oronule voćke pa posrćemo i padamo, istovremeno. Sve dolazi svome kraju. Žalosno je to gledati, još žalosnije doživjeti.”
Izvor: srpskainfo.com | Foto: Milan Pilipović
