Desetine medalja sa atletskih takmičenja u zemlji i regionu krase grudi Milana Puzića (29), mladog maratonca iz Nove Topole. Najviše ih ima sa maratona u Beogradu, Rijeci, Banjaluci, Gradišci i drugih gradova Srpske, BiH, Srbije, Hrvatske…
Milanove medalje šalju višestruku poruku, one svjedoče o njemu, njegovoj upornosti, pobjedničkom duhu i mentalitetu, snazi i vjeri u sebe. Istovremeno, one govore i o Milanovoj porodici, majci Milkici, ocu Slobodanu, sestri Snježani.
Milan se, već prvih dana života, nakon dolaska na svijet, suočio sa teškoćama. Zbog krvarenja na mozgu, ispričala je njegova majka Milkica, ljekari su davali male šanse da će uopšte preživjeti. A ukoliko se izbori za život, većina stručnjaka nije vjerovala da će stati na noge, da će prohodati.
To mišljenje nisu dijelili njegovi roditelji, nego su bili ubijeđeni da će se izboriti sa zdravstvenim problemima svoga sina i, sasvim punopravno, uvesti ga u društvo njegove generacije.
I ako, sasvim nesvjestan stanja u kojem se našao, on je instiktivno, prvih dana života, (rođen 6. aprila 1994. godine) postao veliki borac, i pobijedio. A pobjednički duh ga je tjerao na uspjeh, kao i cijelu njegovu porodicu. Milanova majka Milkica objašnjava da su uzroci Milanovih problema nastali prilikom poroda, jer sve nije baš išlo kako treba.
Ovom instalateru centralnog grijanja, zaposlenom u Novoj Topoli, bile su potrebne dvije godine, da prohoda, ali je kasnije, sav taj zaostatak višestruko je nadoknadio.
“Od drugog mjeseca počeli smo intenzivne vježbe kako bismo razgibali, stavili u potpunu funkciju Milanove tetive koje su bile gotovo ukočene. Borili smo se da bi što prije prohodao, ali i to je bilo teško, usporeno. Vježbali smo i govor, vodili ga logopedu. Svakodnevno smo imali raspored svih tih vježbi, ali nismo gubili nadu, niti vjeru u uspjeh.”
Milkica Puzić, srećna zbog Milanovih medalja i diploma, kojih je gotovo puna soba, kaže da je on, prohodao relativno kasno, kasnije nego njegovi vršnjaci. Iz te životne borbe, prvo da bi stao na noge, napravio prve korake, da bi progovorio i nadoknadio zaostatak sa početka života, proistekla je odlučna želja za dokazivanjem. Milan to objašnjava na svojstven način.
“Ne znam kako sam počeo trčati, valjda sam tu potrebu oduvijek osjećao. Imao sam stalnu želju da budem brži, da istrčim dalje, da sebi postavljam nove ciljeve i da ih ispunjavam. Takav sam, sebe drugačijeg ne poznajem.”
O svakom maratonu, stazi dugoj 42 kilometra, priča sa ushićenjem. Pokazuje medalje, priznanja, fotografije. Poredao ih je na ležaju, na ormaru, okačio na zidove. Milana svako priznanje snažno podsjeća na maraton, na takmičenje i na uspjeh.
“Ni na jednom maratonu, ma koliko bilo teško, nisam odustao nego istrčao do kraja”, pojašnjava Milan
“Ja se nikada ne predajem, u bilo čemu, i zato ne razmišljam, da li, kada mnogi posustaju, istrčati do kraja.”
“Na Beogradskom maratonu, nastavlja priču ovaj uzorni sportista, gdje sam više puta učestvovao, bila je velika vrućina, svaki put. Tada je najveća borba sa stepenima i vrelim asfaltom, a manja sa konkurentima. Teško je trčati na velikoj vrelini. Ipak, ovaj maraton je meni veoma drag, zbog masovnosti i atmosfere.”
Upornost i jaka volja, uvijek pobjeđuju, smatra Milan Puzić, koji nakon radnog vremena ili vikendom, ne mareći za godišnje doba, zimu ili ljeto, vježba, trči, mašta o novim uspjesima.
Sljedeći Milanov cilj je ultramaraton. Ne zna koji, niti gdje će to biti, ali će se prilagoditi svjetskim kalendarima u ovoj disciplini.
Vrijedan na radnom mjestu, omiljen u društvu, uporan na atletskoj stazi, trčeći od Nove Topole do Banjaluke, do Kozarske Dubice ili do Mrakovice. U dva pravca, svaka od ovih relacija iznosi 100 kilometara.
“Znam, mama se uvijek sikira, ali njoj se javljam kada istrčim neku od ovih staza. Telefon uvijek imam pri ruci, u džepu i stalno sam dostupan. Malo usporim pa se javim. Bilo je smiješno, nedavno, kada me pozvala i pita, gdje si. Ja odgovaram, evo me u Banjaluci, u parku. Otkud tu, s kim si došao, kako si se prevezao. Ja se nasmijem i kažem, mama, ništa ne brini, dotrčao sam.”
Milan Puzić potencira veliku, neizmjernu podršku roditelja i sestara.
Oni, kaže, uvijek brinu za mene, pitaju, koliko mogu izdržati na stazi, gdje je granica, predlažu da se suviše ne opterećujem, ali on uvijek ima način da ih umiri, da ne brinu suviše.
“U tome uspijevam. Zato, svi moji idu, kao podrška na maratone, gdje ja učestvujem.”
Roditeljska podrška i strepnja
Milkica Puzić, Milanova majka ljubazno je kazala da je, u momentima, kao i suprug Slobodan, zabrinuta, ali i ponosna.
“Uvijek mi je on u mislima… Prebrodili smo veoma težak put… To je naša velika, roditeljska borba za Milana, od rođenja do sada. To jeste, i naš maraton od kojem nismo odustali. Sada mogu ponosno reći da smo u tome i mi stigli, tamo gdje smo oduvijek, od prvog dana, željeli. Milanov uspjeh i osmjeh na kraju staze, poslije prolaska kroz cilj, opravdavaju sve. On je sakupljač medalja za učešće i uspjeh. To je rezultat njegovog velikog truda. Bilo bi dobro da je više podržan od države i vlasti, i on i drugi sportisti, naročito atletičari”, ispričala je Milkica.
Ona podsjeća da podršku i pomoć Milan ima i od oca Slobodana, sestre Snježane, sestrinih kćerki Ane i Olje, rodbine, komšija i prijatelja. A on svojim utrkama daje smisao životu, unosi svjetlost u kuću, radost u porodicu, nadu u budućnost.
Izvor: srpskainfo.com / Autor: Milan Pilipović
