Susret pacijenata sa Miljom Šestić, glavnom sestrom na Odjeljenju hirurgije u gradiškoj Bolnici istovremeno je ohrabrenje, podrška, pomoć, saosjećanje i razumijevanje.
Ona ovdje radi 45 godina, na istom mjestu, sa istim žarom, jednakom željom da pomogne bolesnima, da njihovo liječenje učini lakšim, podnošljivijim, uspješnijim.
“Medicinsku školu zavoljela sam veoma rano, još dok sam bila đak Osnovne škole u Turjaku. Kada je nekoliko mojih koleginica iz razreda, Draga Čekić, Božana Dakić, Rada Čikić, Draginja Borković, Gordana Kovačević, odlučilo da ide u Medicinsku školu u Banjaluku, za mene više nije bilo dileme”, priča Milja, sa mnogo emocija i sjete, prelistavajući album sa crno-bijelim fotografijama.
Svaka je jedinstvena priča, svaka fotografija Milju vraća u neko drugo doba.
Medicinsku školu u Banjaluci, podsjeća, završila je 1979. godine.
“Godinu prije, još u đačkim danima 1978. pa čak i 1977. godine bila sam na praksi u Bolnici Gradiška. Htjela sam da što više naučim. Svoj životni put pronašla sam u medicini, u humanom poslu koji jednako volim, i sada kao i na početku, prije više od 40 godina”, kaže Milja.
Ona pripada epohi Hirurgije, temeljnog odjeljenja gradiške Bolnice, ugledne ustanove koja je davno stekla status regionalnog centra. I Miljina uloga u tome je važna, čak nezaobilazna.
“Zaposlila sam se u septembru 1979. godine. Moje prvo radno mjesto bilo je ovdje, na Hirurgiji. Ne sjećam se da je bilo koja od mojih koleginica u Bolnici, posebno na Hirurgiji, cijeli radni vijek provela na istom radnom mjestu, za istim pultom, kao ja”, nostalgično, podstaknuta snažnim emocijama, podsjeća Milja Šestić na dane, mjesece, decenije provedene u Bolnici.
“Trudila sam se, prvih godina, ali i kasnije, da što više naučim, da ovaj posao radim savjesno i da mi kolege, medicinske sestre, tehničari, ljekari, kao i pacijenti, vjeruju. Uvijek sam se trudila da prema pacijentima budem ljubazna i da ih uslužim bez čekanja i odgađanja. Upoznala sam mnoge, sa njima prošla kroz zdravstvene probleme koji su ih zadesili, ali se sa njima radovala ozdravljenju. Kada zdrav i zadovoljan pacijent krene kući, to je za mene najveća nagrada, priznanje da nisam pogriješila u izboru zanimanja. A kada krene na loše, i moj svijet se ruši.”
Ova medicinska sestra vodi registar Hirurgije. Ona u posebnu, rubriciranu svesku velikog formata zapisuje svakodnevicu svoga odjeljenja. Tu su imena pacijenata i njenih kolega, medicinara.
O svakome ima lijepu riječ:
“Kada sam došla u Bolnicu, Stojanka Draganović je bila glavna sestra. Ona je 1979. godine penzionisana. Od Rade Blagojević svi smo naučili da radimo. Na početku, najviše mi je pomogla sestra Rada Jozić. Ona je bila odgovorna, precizna, veoma posvećena svome poslu, strpljiva prema mladima. I sada čuvam komadić papira na kojem je Rada zapisala principe rada i ukazala, kako treba da se ponašam na radnom mjestu. Držim se toga.”
U to vrijeme, na našem odjelu, govori Milja bez zaustavljanja i promišljanja, tečno i jasno, radili su veliki autoriteti, hirurzi Petar Danilović, Branko Potkonjak, Zvonimir Mikin, Vjekoslav Devčić. Naslijedili su ih Emir Nastić, Branislav Kukić, Slavko Manojlović, Zoran Azarić, Aleksa Sredić, Mirko Manojlović, Rajko Dodik…
Potom je stigla i najmlađa generacija Aleksandar Milivojca, Predrag Potkonjak i drugi…
“Važnu ulogu tokom rata u našoj bolnici imali su ljekari iz Sarajeva koji su došli u ispomoć. Među njima su doktor Ljubo Berberijan i profesor Šišić”, dodaje ona.
“Pomenuću i medicinske sestre i tehničare, čija je uloga na Odjelu hirurgije značajna i sa kojima sam veoma uspješno sarađivala. To su Rada Tendžerić, Zdravka Mirjanić, Mara Malešević, Gordana Kovačić, Blaženka Kapetanović, Nevena Grbić, Danka Bulović, Nevenka Živković, Milica Jolić. Gordana Perović, iz Romanovaca, bila je medicinska setra. Kad god smo se šalili, razgovarali o poslu, u opuštenoj atmosferi, ona je govorila da će ipak jednog dana biti ljekar. Upisala je medicinu i ostvarila svoj cilj. Sada je internista na Ortopedskoj klinici KBC-a. I ja sam srećna zbog toga, jer smo zajedno radile u gradiškoj Bolnici”, sjeća se Milja mnogih koleginica i kolega.
Ne zanemaruje ni važnu ulogu katoličkih časnih sestara, koje su sa njom radile na odjelu.
“Nemoguće je zaboraviti ulogu katoličkih časnih sestara, među kojima su Lucija Petrušić, Ankica Tepić, Jozefina Bjelkanović… Bilo je i drugih. Voljeli su ih pacijenti, imali povjerenje u njih, jer su bile odgovorne i humane, imale su lijepu riječ za svakoga”, hvali Milja bivše koleginice u bijelim mantilima.
Šestićeva je glavna sestra Hirurgije od 1992. godine, a isti posao obavlja i sada, do skorašnjeg penzionisanja.
Registar Hirurgije Milja vodi od 1979. godine. Naslijedila je tu obavezu od sestre Stojanke Draganović. U Registru sve piše, ko se liječio, ko je radio na odjelu, kada se zaposlio, do kada je radio.
“Svakodnevno tu, i sada zapisujem svaku promjenu. Na primjer, 1979. godine na odjelu su radili doktori Zvonimir Mikin, Vjekoslav Devčić, glavna sestra Rada Blagojević, Zora Francuz, anesteziolog Aleksandar Radivojević, anesteziolog Mirko Kurc, Dragan Došen, naš gipser…”, prelistava Milja ovu jedinstvenu bilježnicu.
Za 1977. godinu, pored mnogih podataka, zavedeno je da je te godine u funkciju stavljena nova bolnica, a na Hirurgiji su radili dr Petar Danilović, transfuziolog Marija Mamula, anestetičar Milenko Knežević, sestre Anđela Golub, Nada Trginić, Milosava Trninić, Milivoj Sakan, Dragica Cvitković, Verica Radonjić, Gordana Gvozden, tehičar Savo Vučić…
“Sestra Stevka Švraka otišla je iz Bolnice, poslije je bila glavna sestra u Domu zdravlja Srbac, potom Nada Vrhovac, Rada Tešanović, koja nas je svemu učila, Gordana Rakić, sestra na odjeljenju, Danica Čubrilović, Vezirka Trčić te Jagoda Marinković”, dodaje Milja.
Uzoran kolektiv
Oduvijek smo u svemu bili solidaran kolektiv, naglašava Milja Šestić, dijelili sve što je dobro, ali i tješili i pomagali se međusobno, kada je neko od nas u problemu.
Čuvam fotografije sa ispraćaja u penziju naših kolega, sa svadbi, veselja, trenutaka sreće, dodaje ona.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
