Na djedovini u Jazovcu, u Potkozarju, gdje godinama, čak i decenijama niko ne živi, Ranko Trifunović, vodoinstalater iz Bok Jankovca kod Gradiške, odlučio je da zaustavi propadanje ovog starinskog, a njemu dragog imanja.
“Sve to bilo je obraslo u trnje i šiblje, u šumu, da se ni lovački pas nije mogao provući”, raportira Ranko, upoznajući nas sa stanjem na imanju, pored puta Jazovac – Čelinovac.
Stare šljive je počupao, neke oborila oluja, dio stabala ostario i osušio se. Planira ovdje zasaditi mladi šljivik, podići opet ranke, savke, savićanke, da bude kao nekada. I da ima rakije šljivovice.
Bilo je to lijepo mjesto za život, kaže Ranko, vazdušna banja, prirodna ljepota, pored koje je trebalo stati i gledati okolna brda i planine, a nikad ih se nagledati.
“Sada se pored stare kuće, okućnice, nekada plodnih, a sada zapuštenih njiva, može stati i kukati, a starudija nikako nagledati i načuditi, zašto je tako. Nije to, odmah da se izjasnim, samo slučaj na mojoj djedovini, nego mnogim imanjima u ovom pitomom potkozarskom kraju”, tugaljivo priča Ranko, prilično umoran i znojem okupan, nepopravljivi zaljubljenik u voćke, u jabuke šipunje, đedovače, petrovače, i kruške jeribasme, u karamut, kojih je nekada bilo mnogo.
Da nas povedeš na ranč, u voćnjak, tamo gdje provodiš najviše vremena, predložismo domaćinu. I krenusmo, uskim putem, kroz šumarak, pa zavojem u nizinu, pored potoka. Ranko pred nama, ide polako, zagleda, objašnjava svako stablo, šumsko drvo ili oronulu stogodišnju voćku sapletenu vinjagom i zelenom divljom lozom.
“Svega tu ima, samo treba snage i rada, trebalo bi ovdje živjeti pa da se sve vrati u normalno stanje, ovako dolazim povremeno, koliko mogu, ali to nije dovoljno”, upozorava ovaj zaljubljenik u selo, u njive i voćnjake.
Pored novog zasada, gdje svega ima, sađenog rukom našeg domaćina, bijela tehnika, sasvim drugačije namjene, u skladu sa vodoinstalaterskim maštarijama. Odmah ugledasmo zamrzivač u zemlji, iznad površine samo poklopac i frižider na topoli. Tu je i mali ribnjak, idila koja se malo gdje može vidjeti. Ranko sve pokazuje, objašnjava, priča detaljno i slikovito:
“Pecana, šporet ukopan u zemlju, ima svašta, zamrzivač sam iskoristio za šaht, bolja je izolacija od betonskih šahtova, a ništa ne košta. Frižider je zapravo ukopana bačva, ljeti je temperatura od devet do 12 stepeni, znači priroda hladi. Frižider, koji sam koristio u kući, sada ima funkciju viseće kuhinje, na topoli. Klasičan kuhinjski elemenat od drveta ne mogu držati vani, zbog atmosferskog uticaja i loše izolacije. Ovaj ne propada, ima dobru izolaciju, u funkciji, dobro diktuje, štiti od kiše, sunca, ali i mrava, crva, zmija…”
Još jedan zamrzivač ima funkciju ostave, za vodeno crijevo, alat, za sve… On je pod ključem, ima katanac. U sredini je bašta, ograđena, zbog divljači, detaljno Ranko Trifunović opisuje svoje novotarije.
“Planirao sam navodnjavanje iz ribnjaka, jer razvijam ekološku proizvodnju. U ribnjaku imam razne vrste ribe, linjak, šaran, babuška, štuka, a u voćnjaku mnogo vrsta domaćeg voća, možda i pedeset. Stabala ima 250. To su jabuka, kruška, šljiva, donio sam ih iz mnogih sela u Potkozarju”, opisuje i pokazuje svoj ambijent, gdje se, kako kaže, najljepše osjeća, najbolje odmara i radi ono što voli, ne mareći za bilo čije komentare.
Osama i čamotinja
“Ovuda se nije moglo proći, sve je bilo totalno zapušteno. To je moja djedovina, gdje godinama niko ne živi. Nema naroda, 500 metara od puta, potpuni mir, tišina… I da ti još kažem koju, oprosti ako je neprimjereno. Ovdje bih mogao biti go, bez odjeće, danima, a da me niko ne vidi takvog, jer nikoga nema, niti iko dolazi, niti prolazi. Nema ni u selu naroda, eto, tako se ovdje živi. Ako me razumiješ!”
Tako reče Ranko Trifunović.
Mahnusmo na polasku, a on ostade da osmisli šta je najvažnije, prvo na rasporedu za krčidbu, potom za sadnju voćaka. Možda, dodade, nekada, nekome, sve to i zatreba.
Izvor: Nezavisne | Autor: Milan Pilipović
