Svjećice na torti sa brojem sto ugasio je u srijedu Tanasije Gaković, jedan od najstarijih stanovnika Gradiške i okoline.
Prema njegovoj računici, on je treći na ovoj listi, poslije Đorđa Ostovića (105) iz Laminaca i Jelke Dojčinović (101) iz Donjih Podgradaca. Jelka je prva čestitala Tanasiju, na svečanosti koju je organizovao Gradski odbor SUBNOR-a u Gradišci.
“Ja sam za 11 dana već zagazio u 101. godinu, jer sam rođen 10. februara. Prvo sam slavio u kući, sa porodicom, a sada, sa malim zakašnjenjem, svečanost su za mene organizovali drugovi i prijatelji, sa kojima sam proveo mnogo dana i godina”, kazao je Tanasije, kojeg zdravlje dobro služi. To je, veli, najvažnije, za ostalo ćemo lako.
“Malo teže hodam, ali sam pokretan, imam štap i to mi je dovoljno da odem do prodavnice, u komšiluk, do grada. Pamet služi, vidim, čujem, šta drugo mi treba. Ne treba ništa, sve imam i dobro mi je”, odgovara slavljenik na pitanja znatiželjnika okupljenih na fešti u jednom od gradskih restorana.
Među njima je Nikola Kragulj, bivši funkcioner Jugoslavije, BiH, Republike Srpske i Gradiške.
“Mnogo puta sam se ugledao na Tanu, koristio njegove savjete, bavio se politikom i privredom, kako je to on nekada činio, a nama, mlađima, na praktičan način pokazivao svjetliji put”, rekao je Kragulj, bivši načelnik Gradiške, a sada predsjednik SUBNOR-a, naslijedivši Gakovića na istoj funkciji.
“U kancelariji je i dalje Tanina slika, pored Titove”, dobaci neko iz društva.
Svi se nasmijaše. Tako i treba, dodade Jelka, bivša partizanska bolničarka u Jedanestoj krajiškoj brigadi.
Tanasije Gaković, svjedok je i akter duge, bogate epohe Gradiške i njene okoline. On je istinski graditelj svoga kraja. Učestvovao je u gotovo svim važnim događajima. U Drugom svjetskom ratu, kao borac Pete kozarske brigade, Tane, kako ga svi ovdje oslovljavaju, gradio je slobodu, a u miru borio se za igradnju fabrika, škola, društvenih domova, napredak poljoprivrede, a posebno sporta.
Sa predsjedničke funkcije, inicirao je izgradnju stadiona Fudbalskog kluba “Kozara” i predvodio ovaj klub, do najvećih uspjeha.
“Tokom razornog zemljotresa u Banjaluci 1969. godine, izabrali su me za predsjednika Odbora za raspodjelu novca kojeg je cijela Jugoslavija slala u Banjaluku i Krajinu. Gradiška je imala veliku štetu, ali smo i tu situaciju iskoristili da izgradimo stadion, Bolnicu i druge objekte”, ispričao je Tane, čije zasluge u sportu, ali i mnogim drugim poljima u gradu na Savi, su velike, ogromne, nedostižne.
O fudbalu, posebno o “Kozari” i sada, mada otežano, ali sasvim jasno i razgovjetno, priča sa snažnim emocijama. Sjeća se da je na otvaranju stadiona, 12. augusta 1972. godine, modernog za to doba, bilo 20.000 gledalaca.
Premijernu utakmicu “Kozara” je odigrala protiv “Lokomotive” iz Moskve, a prvi gol postigao je Stojan Timarac.
“Imali smo važnu ulogu u bivšoj Jugoslaviji, bili smo u vrhu drugoligaške tabele, igrali protiv velikama jugoslovenskog fudbala i časno pronosili ime Gradiške. Volio bih da se “Kozara” vrati na te, stare i slavne staze”, prisjetio se Tane davnog vojevanja gradiških crveno-bijelih fudbalera, na stadionima od Triglava do Đevđelije.
Osim novca iz kase fonda solidarnosti, izgradnju pomoglo je više sportskih kolektiva, među kojima FK “Vojvodina” iz Novog Sada. Ohrabren je Tane obećanjem gradonačelnika Zorana Adžića da će uskoro početi rekonstrukcija stadiona i tribina, kojeg je ovaj stogodišnjak gradio.
Žrtve i tekovine NOB-a
Tane je bio i predsjednik mnogih građanskih udruženja, političkih i drugih organizacija. Ipak, najvažnija su za njega udruženja i organizacije stvorene na tekovinama mira i slobode, izvojevani u Drugom svjetskom ratu. U toj borbi, sa područja opštine Gradiške, u učestvovalo je 5.200, a poginula su 1.552 borca.
“Pod fašističkim terorom, na ognjištima i u logorima smrti ubijeno više od 14.000 stanovnika gradiške opštine. To se uvijek mora znati i prepričavati mladima, jer te stranice naše istorije vrijeme brzo izbriše, a vrijednosti narodne i oslobodilačke borbe potiskuje u zaborav”, smatra posljednji ratnik Pete kozarske brigade, čije znamenje i sada čuva.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
