Više od 30 seoskih škola na području Gradiške, Kozarske Dubice, Laktaša, Srpca i Prnjavora zatvoreno je u posljednjih 10-ak godina. Od toga, trećina se odnosi na Gradišku kojoj pripada najveći dio Lijevča i Potkozarja.
Dragutin Kovačević, načelnik gradskog Odjeljenja za društvene djelatnosti u Gradišci, kazao je za “Srpskainfo” da je mnogo lakše navesti sela u kojima se izvodi nastava nego gdje su škole ugašene. U turjačkom kraju škole rade u Srednjoj Jurkovici, Jazovcu i Gornjoj Jurkovici.
Na području koje gravitira Osnovnoj školi „Petar Kočić“ Nova Topola nastava se izvodi u Kočićevu, Mašićima, Karajzovcima i Vilusima. Na području Gornjih Podgradaca u funkciji su područne škole u Donjim Podgradcima, Jablanici, Bistrci, Bukviku i Šimalovskoj.
“U svim ovim školama zajedno, računajući Viluse i Orahovu, koje su nekada bile centralne, a sada područna odjeljenja, manje je od stotinu učenika. U nekim mjestima nastavu pohađa troje, petoro, šestoro, maksimalno deset učenika”, pojasnio je Kovačević.
Školski objekti u kojima nema nastave uglavnom su zapušteni ili se koriste za različite namjene. U školi u Mičijama stanuju Božo, Marinko i Dragoljub Dakić, izbjeglice iz Bosanske Krupe. Ovdje su učionice pretvorene u spavaonice, dok školsko dvorište služi za ispašu stoke.
U Trebovljanima, nakon odlaska posljednje generacije, u školi je do skora stanovao bivši poslužitelj Boro Srdić, izbjeglica iz Glamoča. Ista situacija je i u školi u Miloševom Brdu, gdje stanuje bivša učiteljica Stana Bajić, izbjeglica iz Bosanskog Grahova.
Do skora je ovdje stanovala i njena starija koleginica Anka Danilović, porijeklom sa Žabljaka u Crnoj Gori. Učenika odavno nema, niti najave da bi se bilo šta u tom smislu moglo uskoro promijeni.
Osim izbjeglica i beskućnika nastanjenih u bivšim školama, ovi objekti, nekada građeni radnim akcijama, sa mnogo entuzijazma i vjere u prosperitet sela, postali su nijemi spomenici stalnog propadanja.
Momčilo Marjanović, učitelj u penziji, ispričao je da je škola u Kijevcima, gdje je on godinama radio, nekada bila suviše tijesna da u tri smjene prihvati sve učenike iz ovog i susjednih sela. Sada je i ona prazna, bez učitelja i učenika.
“Tužno je kada se ugasi škola. To je prvi znak, zvono za uzbunu u selu koje nepovratno propada i nestaje. Tako se desilo i u Kijevcima, gdje samo povremeno navraćaju bivši učenici povodom đačkih sastanaka, da se prisjete i na trenutak ožive uspomene. Gdje nema škole, tu uskoro ni sela neće biti”, upozorava Marjanović.
Izuzetak je škola u Jazovcu, koja je obnovljena i gdje je ponovo organizovana nastava. Dane Malešević, bivši ministar prosvjete i kulture Republike Srpske i prosvjetni radnik, sada poslanik u NS RS, svojevremeno je inicirao obnovu škole u Jazovcu.
“Svaki pokušaj da se ugašenoj školi udahne novi život je veoma težak. U Jazovcu smo u tome uspjeli, uz veliku pomoć i podršku mještana. Obnovljen je i školski stan, opremljena učionica. To je ohrabrilo mještane i vratilo vjeru u život ovog sela, mada je pitanje koliko će sve potrajati”, rekao je Malešević.
Bivše škole su poslije odlaska učenika pretvorene takođe u zadružne magacine, staračke domove, garaže za poljoprivrednu mehanizaciju, prodavnice, a u boljem slučaju za društvene aktivnosti.
Pozitivan primjer su Rogolji, gdje Udruženje žena „Majka“ ima stalnu postavku o prošlosti sela, a u obnovljenim učionicama održava sastanke i zabave.
O razmjerama propadanja sela, prvenstveno drastičnom pada nataliteta, svjedoči Milan Vujatović, seoski statističar iz Jablanice. On kaže da u njegovom zaseoku ima 21 kuća. Od toga u 15 kuća živi po jedno, a sedam je pustih.
“U periodu od 1950. do 1960. godine u ovom zaseoku Jablanice rođeno je 75 djece, a od 1960. godine do sada ukupno 17 djece. Samo 1955. godine rođeno je dvanaestoro. Od sadašnjih stanovnika, najmlađi ima 64 godine. Djece nema”, kaže Vujatović.
Osim smanjenog broja djece i učenika, škole u lijevčanskim i potkozarskim selima se zatvaraju jer roditelji insistiraju na školovanju u većim mjestima. Radivoje Popović, direktor Osnovne škole „Petar Kočić“ u Novoj Topoli, kaže da dio roditelja ne želi da se njihova djeca školuju u svom selu nego u većim, regionalnim centrima.
“Imamo učestalu pojavu, naročito početkom školske godine, da učenici koji u svome selu imaju organizovanu nastavu i sposobne, edukovane, iskusne učitelje, putuju u Novu Topolu. Oni prelaze dnevno desetak i više kilometara umjesto da se školuju mnogo bliže. Ovako učenike prevozimo, a škole gasimo”, ističe Popović.
Posljednjih godina, na topolskom području obustavljena je nastava u Romanovcima, Bereku, Elezagićima, Miljevićima i Vakufu.
Škorići
Braća Danko i Neven Škorić, učenici u Jazovcu, sasvim slučajno su postali čuvari seoskih škola. Ova dva dječaka su dvije godine pohađali nastavu u Grbavcima, a njihovim odlaskom škola je ugašena. Sada ulogu čuvara škole imaju u Jazovcu.
“Bili smo u školi u Grbavcima, zbog mame učiteljice koja je tamo radila. Putovali smo iz Gradiške. Bilo nas je troje, đaka, u Grbavcima. Kada smo mi otišli, škola se ugasila. Sada sa tatom putujemo u Jazovac, u školu. To je njegovo rodno selo, a i mi volimo tamo biti. Tu idemo u školu. Ako bismo je napustili, možda bi se i ona ugasila, jer ima četvoro đaka”, ispričali su braća Škorići.
Izvor: srpskainfo.com | Milan Pilipović
