Selo, zaštićeno krošnjama starih hrastova, ušuškano harmonijom blage klime i toplinom bratske ljubavi, bez riječi opraštanja, napuštalo je sunce. Odlazilo je prema zapadu, polako, sa još malo preostalog sjaja.
Nebom kao da plovi, nečujno klizi, ni okretalo se nije, a i zašto bi, kad mu je vrijeme da ide, kao što je i čovjeku kad mu vrijeme dođe, koji se ispod njega grije.
Pomalo umorno od dugog ljetnjeg dana bilo je sve dalje od sela koje živi od jutra do mraka. Oduvijek nasmijano pratilo je selo od njegovog postanka. Pomoglo mu kad je bilo najpotrebnije, da ljudi koji su stigli sa svih strana, iz daleka, tu pronađu svoje mjesto, saviju gnijezdo i donesu na svijet malu djecu, rode.
Selo se raširilo u čistini prirode u kojoj punim plućima diše. To je mjesto izniklo iz najplodnije zemlje gdje biljke i drveće niču raskošno, čak ako ih zasadiš i naopako. Važno je samo da ih s ljubavlju posiješ kad im je vrijeme. A vrijeme im je i u jesen i u proljeće u zavisnosti da l’ su žito ili povrće, da li su voćke ili drveće. Ne treba ni da ih zalijevaš, dovoljno je da ih miješ rosom, ranom zorom, da ih grliš i da im lijepe riječi zboriš, a one će rasti do nebesa, sočnih plodova pune.
Nalazi se na rajskom mjestu gdje stanuju šarene ptice pjevačice i životinje, pitome i divlje. Nedaleko je od široke rijeke koja teče sama i uz pomoć mnogih rijeka koje grli i prima u sebe kao kakva rodna mlada. Putuje dalje ta naša rijeka sa još većom od sebe, putuje kao da je na putu sa snažnim muškarcem. Zamisli rijeka Sava kao kakva žena mlada i Dunav. Jak kao pravi muškarac zagrlio je djevojku od svega ljepšu.
Njih dvoje putuju na more. Put je dug, a njih ljubav nosi. Za njih prepreka nema. Oni sigurno stižu na kraj puta, do cilja, do Crnog mora…
Kad se sa strane i odozgo pogledaš ko sela, vidjećeš da je kao šestarom nacrtan polukrug od zemlje do neba, a u njemu svijetli zlatna boja. U svako doba dana, selo je bilo pod zaštitom anđela čuvara, a sada je sunce bez pozdrava odlazilo ostavljajući iza sebe crven trag. Oni stariji seljani zagledani za njim govorili da je to rđav znak, da bi neka nevolja mogla zadesiti selo. Nijekali su glavama govoreći tiho, gledajući sa strahom za njim, da ne čuju žene i djeca, da ih ne uhvati panika taj smrtni neprijatelj čovjeka, stavljajući prste na usta i izgovarajući riječ: “- Pssst.”
Male kuće sa trijemovima od ručno tesane hrastove građe, pokrivene rogosom i trskom, a poneka sa pokrovom od iverja i sitno oblikovanih dasaka, činile su povelik krug. Ponosno su stajale uspravne i prkosne, kao i njihovi čuvari i ukućani, na bajerima od žute zemlje iz kojih je izrasla zelenkasto-crvena trava.
Sve te male kuće nalaze se na periferiji sa sve četire strane sela. Neke se nalaze podalje u zaseocima skrivene u šumarcima na samoj obali Save. Ta duga južnoslavenska rijeka teče s desne strane tog starog ravničarskog sela. Tako je to bilo od pamtivjeka pa sve do Uroševih vremena.
Sredinom sela prolazi široka cesta. Tu cestu koja se proteze od Doline sagradili su stari Rimljani. Davno su je sagradili, uporno je održavajući, čuvajući, koristili su je i oni poslije njih stotinama godina. Takvom cestom, čvrsto utabanom, na lomljenom kamenu, sitnom šljunku i pijesku putovalo se preko planina, kroz kanjone, pokraj rijeka od Splita na Jadranskom moru pa je stigla sve do Lijevča polja. Preko Laminaca, Doline gdje se cijele godine prelazila Sava pa niz njenu obalu sa lijeve strane odvajala se od glavne ceste i prolazila kroz Orubicu. Sagrađena je rukama robova starih Rimljana i pod njihovim nadzorom uz bič, kletve, gradila se cijelim naseljenim svijetom od Zapada do Istoka.
Pitam se i sad kao mali čovjek duše koja pamti šta li je sve to bilo osim molitvi u mislima ljudi zarobljenih u ratu ili otrgnutih iz svojih kuća, bližnjih, koji su radili pod vedrim i tamnim nebom, ponizno sagnuti do zemlje. Onih istih koji su okovani lancima sanjali slobodu. Vjerovali su, možda duboko u sebi, da čim sagrade taj put, da će njime stici do svojih bližnjih u davno zauvijek izgubljen zavičaj. Vjernik najduže živi, ali mnogi iscrpljeni, iznemogli graditelji ceste ispustili su duše mnogo prije, ne čekajuci da nastupi, negdje u vremenu, davno, zapisan oproštajni čas…
Pokraj tog istog puta, na smrt bolesni, bez nade, mrtvi su na licu mjesta sahranjivani ili čekali životinje i ptice mesa gladne, krvi žedne da ih mrtve žderu. Pojedini seljani su govorili da na putu još vide sol koju su s mora trgovci vozili u Panoniju i prosipali slučajno ili s namjerom, za vrijeme lednih zima, da prođu smrznute prepreke na putu. Neki su vidjeli utvare u crnom u vrijeme decembarskih prosinačkih dana kad se zraci sunca igraju sa oblacima i prave sjenke koje lice na razne predmete i ljude i u dugim zimskim noćima punih tame bez mjeseca i zvijezda kad samo đavo Poljanskom seta.
Taj put kojim se putovalo sa obje strane Save bio je svjedok vremena u kojem selo ubrzano diše na kraju istorije, kada mora biti oštricom vode presječen na dvoje. Tu oštricu, koju ljuta voda zbog ljudi koji je ne poštuju i cijene i za one blagodeti što im daje ne kažu hvala, samo ponekada stvara, je najjače oružje, jače od svakog koje je čovjek stvorio za svoga vremena.
Sa obje strane tog starog sela i prastarog puta su kuće sa podrumima građene od pečene cigle pokrivene tesanom hrastovom građom i sitnim crijepom. Tu žive starosjedioci i najbogatiji ljudi svojih vremena. Vesele djevojčice i dječaci se tu igraju trule kobile, a tamo se nalazi hrišćanska crkva, najljepša čvrsta građevina u tom dijelu Crnac polja. Ta građevina od sićane cigle umjetničkom rukom izgrađena i elegantna kao prava dama mogla se porediti sa ljepotom crkvi u moćnom gradu preko Save, Levaču pa i onima u Gradišci i njenoj blizini u Vrbaškoj, Vilusima ili Turjaku.
Svakog predvečerja od proljeća do kasne jeseni dječaci i poneka djevojčica se tu igraju žmurke. Jedan od dječaka sakrio se na groblju koje je samo jedno od pet koliko ih ima selo. Mada ih je toliko u selu, neko sa strane bi pomislio da u tom selu vlada nesloga, ali, nije to. Seljani složno žive, ipak neko od njih ili je pak neko sa strane donio kugu, tu strašnu bolest zbog kojih su mnogi postradali u selu i okolo njega.
Uroš, sin jedinac seoskog kneza, uvijek se skrivao na groblju koje je tik do njegove kuće. Taj djedov spomenik isklesan iz jablaničke stijene kojim je obilježen njegov grob, bio je tajno mjesto malenog dječaka, njegovo skrovište za dukate koje je krišom dobijao od djeda. Djed je za svoga kratkog života bio njegov dobrotvor, njegov zaštitnik, čuvao ga je od očevih batina, a ni stariji dječaci ga nisu smjeli ružno pogledati, a kamoli tući.
Uroš je rastao i nekako preko noći se protegao i izrastao u prelijepog mladića. Njegov otac knez mu nije dao da puno radi fizičke poslove, pa je Uroš cesto ribario na rijeci Savi koja se tada nalazila od sela nizvodno sa desne strane. Ribareći, sanjario je da prijeđe rijeku i da ostane da živi u najvećem gradu Levaču. Ta spora rijeka bi se izlijevala iz korita skoro svake godine. Razlijevala se ravnicom između pitomih brda: Papuka, Motajice i Kozare. Tada je njegov otac, knez čamcem obilazio selo i onim bez dovoljno hrane bi uručivao pomoć u žitu i mesu koje je davao od sebe, a prikupljao bi i od imućnijih seljana.
Čim je porastao, Uroš je pobjegao od kuće za inat oca kneza. Prevezao se čamcem na Poljansku na desnu obalu Save. Starim kolskim putem je hodao pješice noseći dukate pod miškom u kesi od grube svinjske kože. Kretao se oprezno strahujući za život od riječnih bandi koji su otimali tovare robe od putujućih trgovaca ili novce od usamljenih prolaznika. Hodao je pokraj Mature, starim koritom Vrbasa, preko Proševice i za dana stigao u ljevčanski grad Levač.
Taj grad je sagrađen na sred pitome ravnice. Ograđen je tesanim hrastovim stubovima, pobodenim u zemlju, zašiljenim prema gore, sa velikom kapijom kroz koju su prolazili svi, pješaci, konjanici, zaprege.
Levač je bio važan trgovačko-administrativni centar, žila kucavica, raskrsnica puteva prostranog Lijevča polja. Zanatlije i trgovci su na glavnoj ulici nudili raznu robu. Gladan Uroš je ušao u najveću krčmu u tom gradu. U krčmi punoj ljudi koji su govorili između sebe raznim jezicima i dijalektima i sjedili za stolovima služile su konobarice koje su im nosile vrčeve pune piva i pune cinije kuvane hrane ili pak svinjskog, srnećeg ili janjećeg pečenja.
Uroš je jedva našao mjesto u ćošku kod prozorčića koji je gledao na ulicu. Poručio je svinjsko pečenje, tvrdi sir i meku provu. Naručio je i vrč piva. Sit i pijan zanoćio je u potkrovlju, na tavanu krčme. Tu sobu je morao podijeliti sa jednom od konobarica, koje je gazda pronašao u Pešti.
U neko doba noći probudilo ga je svjetlo svijeće koju je neko upalio u sobi. Umorna zanosna konobarica svlačila se pred njim, a potom oprala intimne dijelove tijela i legla na perinu koja je ležala prostrta na drveni pod.
Uroš se probudio prije nego sto je sunce izašlo iza brda Motajice i obišao grad. Hodao je cijeli dan. Obišao ga je uzduž i poprijeko, diveći mu se kako na početku tako i umoran na kraju puta. Sa prvim suncem divio se građevinama od hrasta i tvrdo sabijene nepečene cigle. Izolacija od kravlje balege mogla se primijetiti na malim šibljem pletenim kućama podalje od centra grada.
Izabrao je sebi jednu koja se prodavala za par dukata i odmah uselio. Odlučio je da trguje užadima bez kojih se ni vo ni konj nije mogao upotrijebiti da bude od koristi za ljude, a nešto je uložio i u trgovinu solju. U trgovinu je uložio sve dukate sto je ponio od kuće.
Imao je sreće u obje trgovine. Vrlo brzo su stigli pozamašni pazari. Na jedan uložen dukat stizala su dva. Dukata je bilo sve više, a on je sebi kupio golemu kuću blizu krčme u centru grada u kojem je prvi put zanoćio. Tada je tek prvi put stvarno vidio onu konobaricu iz Pešte s kojom je proveo noć a ona nije ni znala ko spava u njenom krevetu. Mjerkali su se neko vrijeme. On sa prozora svoje kuće, a ona ujutro dok se oblači iz one sobe u kojoj su spavali njih dvoje. On je prvi skupio hrabrosti prišao joj i odmah je pitao da se uda za njega.
Vjenčali su se u pravoslavnoj crkvi iako je ona bila katolkinja. Dobrovoljno je promijenila vjeru samo da se pred oltarom zakune na vjernost, njemu, Urošu. Kumovi su im bili njegovi najbolji drugovi iz sela, koji su sad na njegov poziv došli iz sela i radili za njega. Od njih je čuo vijesti da je njegov otac knez teško bolestan i da mu poručuje da se vrati kući. Uroš mu je uzvratio da se neće nikad više vratiti na drugu stranu Save gdje se nalazilo njegovo selo Orubica.
Knez je odavno ostao sam, jer je i njegova zena Jevdokija, maćeha Urosova, još davno umrla. Uroš svoju majku nije ni zapamtio, jer se utopila u Savi dok je još bio mali.
Kad je knez čuo da Uroš neće da se vrati kući pred božjim čovjekom sveštenikom Stefanom ga je prokleo i rekao da zbog samovolje sina moli Boga da poslije njegove smrti Sava promijeni tok, da prođe kroz njegovu kuću i da ništa iza njega njegovom odbjeglom sinu Urošu ne preostane.
Nedugo zatim knez je umro. Uroš je tada prešao preko Save, sahranio ga na groblju do djeda, majke i maćehe, preko ograde sad njegove kuće.
Njegov posao se sve više širio. Zarađivao je sve više. Postao je najbogatiji čovjek u samom gradu Levaču, a i u cijelom Lijevče polju. Cijelo Lijevče polje izvan velikog grada Levača, svi seljani i gospoda u Gradišci, Vrbaškoj, Turjaku, Vilusima, Kukuljanma, Kosijerovu sve do krive Kozare, Prosare i Motajice su znali za Uroša.O Urošu, sinu kneza, kao o najbogatijem trgovcu se pričalo i preko Save dalje od Orubice, Svinjara, Kobaša i Broda.
Rađala su mu se i djeca. Svake godina rodna Eržika rađala mu je po jedno. Ljeti bi ih odvodio preko Save u svoje selo, u rodnu kuću. Tamo su se njegova djeca igrala trule kobile i žmirke isto kao sto je i on nekad kad je bio dječak.
Kako su godine prolazile djeca su bila sve veća, a i njegova želja da se vrati u selo s druge strane Save je rasla. Čekao je još samo da njih skući i da se vrati u Orubicu, selo, gdje je rođen. A njegovo mjesto rođenja je u samom centru gdje žive najbogatiji domaćini, gdje se nalazi crkva i dva groblja. U jednom od njih su sahranjeni njegov djed, otac knez, majka i maćeha.
Godina njegovog povratka sa ženom mu Eržikom u rodno selo, u kuću oca i djeda, bila je rodna i sa puno sunca. Orubica, selo sa lijeve obale Save je tog ljeta bila puna smjeha i veselja, Ribe je bilo toliko da su je nosile žene i prodavale po cijeloj Panoniji. U zamjenu su donosile maslo, sireve, duvan, obuću i tkanine. Ljudi bi sve viškove nosili preko Save do Levaca, Gradiške,Vrbaške, a neki su preko Laminaca, starim rimskim putem preko Banjaluke, Jajca odlazili do Splita i od tamo dovozili so, masline, suve smokve, usoljene srdele i to mijenjali za okove i konac za mreže. Rađala su se djeca u Orubici te godine, ponajviše. Nije bilo kuće u kojoj se nije jedno rodilo. Na radost mnogih roditelja te godine pretežno su se rađala muška djeca.
Poslije rodne godine i zlatne jeseni stigla je hladna zima. Ta zima je bila veoma duga. Velik snijeg je zapadao još u novembru i do aprila se nije topio. Sava se tog proljeća napunila vodom i poplavila Crnac polje, s druge strane i Livač, koga su ga tada svi sa njegove strane zvali Lijevče polje. Voda je stigla sve od Vrpovlja do Krive Kozare i tu je stajala cijeli mjesec dana.
Selo je ostajalo bez hrane. Stoka je gladna na bajerima. Rika krava, njiška konja, zavijanje pasa, čulo se na sve strane. Preko nekih glasnika sa Prosare do Uroša su stizale vijesti da se Sava povlači.
Sava se povlačila, već se sa druge strane u Lijevču polju vidjela poljana koje su svi zvali Poljanska. Kada se desilo zlo, ono dođe brzo. Nemirna Sava je imala svoj plan kao kakav arhitekta, iskusni iskonski da sebi olakša put kojim je ona putovala od Triglav planine sve do Dunava i još dalje kao sestra sa bratom do Crnog mora. Jedne noći dok su ljudi u Orubici spavali i nisu se nadali, velikom brzinom planiranom rutom Sava je sebi iskopala novi put. Prije poljane Poljanska otišla je lijevo pa napravila luk na desno i protutnjala kroz sred sela sa isukanom sabljom, vrhom oštrice napravila je sebi nov put, novo korito.
Uroševa kuća je ostala cijela na samoj obali Save sada sa desne strane. Odnijela mu je staje, sve uspomene na igre trule kobile i žmurke i sve dukate sakrivene ispod djedovog spomenika isklesanog iz jablaničkog kamena.
Odnijela je Sava tada i jos mnoge toga sa živim ljudima. Dva groblja koja su ljudi sagradili, grob po grob, kamen po kamen, gradeći to stotinama godina sahranjući bližnje zavrsila su u koritu rijeku. Od tog dana samo su tri groblja ostala u blizini obale i to dva sa lijeve, a jedno sa desne strane. Sava je između njih prošla i napravila dva sela. Bosanska Orubica je sa desne obale, a Slavonska Orubica je sa lijeve obale Save.
Rijeka Sava je granica, ali i majka ljudi koji još uvijek oko nje žive. Za te ponosne ljude sa obje strane rijeke nema predaje, rade i ćute, poštuju jedni druge i pamte. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kad je Bosanska Orubica krvarila i platila strašnu cijenu u ljudskim glavama za nešto za što nije bila kriva, svi koji su imali snage bježeći od pomahnitalih ubica i plivajući prešli u Slavonsku Orubicu bili su spašeni.
Tako je to kod ljudi koji oko rijeka žive. Znaju da ne mogu sami i da trebaju da paze jedni druge, jer neprijatelji nisu samo ljudi. Priroda se sve više buni, a da to stane treba pamet i snaga svih ljudi ma kako se zvali i koje vjere bili.
Gradiskalive.com | Autor: Goran Babić
