Fotografiju sa dječakom na liječenju i hirurgom Brankom Potkonjakom, snimljenu 1973. godine u Bolnici Gradiška, na Odjeljenju hirurgije, bivša glavna sestra, a sada penzionerka Rada Blagojević čuva na posebnom mjestu.
“Ovaj dječak, Nenad, čije prezime sam zaboravila, jer je od tada prošlo mnogo godina, bio je povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi, dugo je kod nas bio na liječenju. Posebno je zavolio mene i doktora Potkonjaka, kao i mi njega. Svojoj kući sam ga vodila pri kraju liječenja, a sljedećeg dana vraćala u Bolnicu”, prisjeća se Rada jednog od mnogih događaja iz svoje medicinske prakse, koji pamti i prepričava.
I pokazuje fotografiju koju čuva. A bilo je mnogo takvih slučajeva.
“Poslije udesa u Okučanima, sedamdeset i neke, gdje je stradala cijela porodica iz Turske, trogodišnji dječak, jedini preživjeli, ali teško povrijeđen, smješten je u našu bolnicu. Pola godine bio je na liječenju. Mene je zavolio, nije htio nigdje od mene. A i ja sam njega voljela, kao da je moj sin. Na prijedlog doktora Potkonjaka, inače hirurga, htjela sam ga usvojiti, ali se ispriječila administracija”, ispričala je Rada, prelistavajući stare fotografije i uspomene.
Kasnije je, poslije kontakta s Ambasadom Turske, ovog dječaka preuzela socijalna ustanova iz Zagreba, zbog njihove nadležnosti, jer se udes dogodio u Hrvatskoj.
Pamti i prepričava ova medicinska sestra, porijeklom iz Doboja, koja je u Gradišku došla 1971. godine, mnoge slučajeve iz svoje, četiri decenije duge medicinske prakse. Pominje i kolege, naročito doktore Zvonimira Mikina i Branka Potkonjaka.
“Branko je bio veoma brižan prema djeci. Čak je i brkove obrijao da bi ga mali pacijenti bolje prihvatili, da bi s njima uspostavio bliskost. U Gradišku sam došla poslije završetka Medicinske škole u Doboju i stažiranja u Tesliću, a na prijedlog primarijusa Zvonimira Mikina. S njim sam dugo i uspješno sarađivala”, priča Rada Blagojević, koja Bolnicu u Gradišci i sada smatram svojom drugom kućom.
Penzionisana je 2010. godine, ali često posjećuje bivši kolektiv. Ona je ovdje bila prva saradnica doktora Zvonimira Mikina, koji je osnovao Odjeljenje hirurgije. On je akter razvoja i tehnološkog napretka, izgradnje bolničkih kapaciteta.
“Uslovi su bili očajni, ništa nismo imali, ali smo imali jaku volju, želju da nešto važno postignemo, da napredujemo. U početku je Hirurgija bila smještena u skučene prostorije. U nekoliko soba bila je operaciona sala, priprema, šok-soba, ambulanta, muška i ženska bolnička soba sa ukupno 13 kreveta, dnevni boravak i hodnik”, priča Rada o davnom vremenu, kada su potrebe bile velike, a mogućnosti skromne.
“Imali smo još četiri kreveta u šok-sobi. Svi kreveti su stalno bili popunjeni. Ali, u takvim uslovima činili smo poduhvate, spasavali pacijente iz teških stanja, povreda u udesima, operisali komplikovana stanja. Doktor Mikin radio je komplikovane operacije i vraćao u život mlade osobe nakon udesa u saobraćaju”, opisuje sagovornica uslove, u periodu kada je ona bila na početku radnog vijeka.
Koristili su, kaže, metalne igle, staklene flaše, snalazili se…
“Ali, odnos prema poslu, počev od čistačice do hirurga, bio je na visokom nivou. Taj posao sam voljela i ništa mi nije bilo teško”, naglašava Rada Blagojević.
Među velikim entuzijastima, borcima za prosperitet gradiškog zdravstva, a nadasve hirurgije bili su, osim pomenutih hirurga Mikina i Potkonjaka, njihove kolege Petar Danilović i Vjekoslav Devčić, medicinske sestre Ifeta Hrnjić i Rada Tešanović, medicinski tehničar Dragan Došen te anestetičar Milenko Knežević.
Veliki napredak uslijedio je izgradnjom sadašnje zgrade Bolnice. Rada Blagojević je bila glavna sestra Odjela hirurgije i cijele Bolnice.
“Živjela sam u Bolnici i za Bolnicu. Emotivno sam se vezala za pacijente, radovala se svačijem izlječenju, a tugovala kada pomoći nije bilo. Djeca su me voljela. Poslije posla, kada sam završavala radni dan, i trebala kući, oni su plakali. I meni je bilo teško. Htjeli su sa mnom, kući, bilo kuda, ili da ostanem sa njima, nikuda da ne idem. Bila su to teška vremena, kada se iz naših sela dolazilo zapregom, a djeca su u Bolnici dugo boravila. U to vrijeme majke nisu boravile u Bolnici sa djecom, izuzev sa bebama”, prisjetila se Rada svojih dana, mjeseci i godina u gradiškoj bolnici, mnogih bivših kolega i pacijenata, sugrađana koji su prepoznali njenu ljubav prema poslu i žrtvu za bolesne i unesrećene.
Časne sestre
Rada Blagojević kaže da su važnu ulogu u Bolnici, na Odjeljenju hirurgije, imale katoličke časne sestre. Njihovih prezimena se ne sjeća, ali njihovu ulogu pamti i prepričava.
“To su Suzana, Anđela, Ksaverija, Josipa, Ankica i Angela. Prezimena sam zaboravila. Njihov doprinos je nemjerljiv. Pacijenti su prema časnim sestrama imali veliko povjerenje i poštovanje. One su bile veoma posvećene poslu, jednako se prema svima odnosile”, kazala je Rada Blagojević u svojevrsnoj ispovijesti koja će sredinom ove godine biti objavljena u monografiji o Bolnici.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
