Gligića dud u Miloševom Brdu teško se može obuhvatiti. Za to je potrebno bar pet stasitih muškaraca.
“Njegov obim je pet metara i 20 centimetara”, precizno je izmjerio Ranko Gligić.
Od kada se rascijepio, obim je, sasvim sigurno, još i veći, smatra sagovornik elaborirajući o starom dudu, veoma detaljno, naširoko i nadugačko. A ima šta da se ispriča.
Ovo stablo raste, buja i širi se dva i po vijeka. Bilo je to doba smrtonosne kuge koja je po cijeloj Bosni poharala mnoga naselja, sela i gradove, pa su ljudi, u strahu od ove smrtonosne zaraze, bježali u šume. Zato je zavladala glad, a uslijedili su i ratovi, teška i nestalna vremena. Dudovi i oskoruše bili su spasonosni.
Kada se Damjan Gligić, Rankov navrdjed, a kurđel Stevana Gligića, najmlađeg među ovom porodičnom lozom, doselio u Miloševo Brdo, na obroncima Kozare, posadio je dud.
Upravo ovaj, oko kojeg su se bratski dijelili i skućavali Damjanovi potomci.
Prema istorijskim dokumentima i Rankovom istraživanju, dud je posađen između 1780. i 1810. godine. Preciznije, nije moguće utvrditi godinu. Dud je i sada živ i rađa.
Najveće je stablo u cijelom kraju. Poslije Damjana, u njegovoj hladovini, ispod velike krošnje koja dominira cijelim krajem, ljeta su provodili, od vrućine se skrivali, a crnim dudovima se sladili njegovi potomci Jovan, Stojan, Stevan, Milutin, Nikola i još jedan Stevan.
“Gligići pripadaju plemenu Rovci, iz Crne Gore, nastali od roda Ivanišević u Popovom polju kod Trebinja. Odatle su se ovamo doselila tri brata. Jedan se naselio u Slatini, kod Laktaša, drugi u Gradišci, a treći u Demirovcu, kod Kozarske Dubice. Damjan Gligić, koji je kratko boravio u Demirovcu, preselio se u Miloševo Brdo ili na brdo, sa kojeg se daleko vidjelo”, ispričao je Ranko Gligić, peti Damjanov potomak.
Stevan je šesti i njegova porodica je na starom kućištu. Rankova rodna kuća je preko puta.
“Pouzdano se zna da je Damjan došao u proljeće, navodno na bijelom konju, ako je vjerovati porodičnoj legendi. Ovdje je iskrčio šumu, odredio posjed i posadio dud. Do jeseni se već skućio, podigao skrovište od pruća i blata, zasadio naše porodično stablo, kao i dudovo. Ne zna se da li se doselio samostalno ili je bio oženjen. Postoje neke davnašnje priče da je bio mlad, ni dvadeset ljeta nije imao, i neoženjen”, raspreda Ranko priču o svojim precima. Potvrdu svoje priče ima napisanu, iz drevnih knjiga izdvojenu.
“Sve što se ne zapiše, to se zaboravi. Ja sam istražio sve što su moji preci pamtili i prepričavali, pa sve zapisao. Neka se nađe, za buduće generacije. Svoju prošlost treba čuvati, a pretke pamtiti. Bar to je moguće, za pokoj njihove duše i njihovo djelo”, smatra Ranko Gligić.
Dud su Gligići mnogo puta obrađivali, kratili mu grane, i tako ga sačuvali. I sada, ovog gospodnjeg 2024. ljeta planiraju da ga orežu i urede.
Da duže poživi. Da prkosi ljudima i vremenu, da čuva svjedočanstvo o porijeklu jedne porodične loze, ali i cijelog sela. Voljeli bi, kažu Gligići, da dođu stručnjaci, da utvrde zdravstveno stanje starog duda, da stablo orežu, a njih posavjetuju, kako ga sačuvati za nove generacije.
“Dud je i sada stamen, nadživio je generacije Gligića i ostalih stanovnika Miloševog Brda. Kada bi umio da govori, a ja da zapisujem, to bi bila najveća knjiga”, pripovijeda Ranko Gligić, u mladosti pjesnik i pisac zavičajnih priča.
Tragična prošlost
Prije Drugog svjetskog rata bilo je 19 porodica Gligića. Većina je stradala, umorena, likvidirana u logorima NDH-a ili su poginuli u borbi protiv okupatora.
“Sada nas nema dovoljno ni dud da obuhvatimo, rukom za ruku. Promijenila su se vremena i ljudi, samo je dud isti”, oživljava Ranko Gligić uspomene na prošlost svoje porodice i rodnog sela.
Kaže da, osim duda, u njegovoj blizini postoji i oskoruša, posađena prije vijek i po. Rankova baba Draginja, rođena 1897. godine, koja je poživjela 101 godinu, pričala je da je oskoruša bila debljine kao ruka kada se ona udala ovdje, u Miloševo Brdo.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović