Najstariji aktivni konobar u Gradišci Dragan Lukić proslavio je dva jubileja, sedam decenija života i pet i po decenija konobarskog staža.
Svečanost, na kojoj su se okupili njegova porodica, rodbina, prijatelji i kolege, priređena je u restoranu “Konoba”, gdje je Lukić sada angažovan.
“I poslije rođendana i velikog slavlja, nastavljamo dalje. Konobar u osmoj deceniji, u koju sam zagazio 18. oktobra, za mene je sasvim optimistično”, pohvalio se Dragan Lukić nakon ugašene svijeće na rođendanskoj torti sa brojem 70.
Prvi je čestitao njegov poslodavac Aleksandar Pucar, koji Dragana poznaje godinama.
“On je primjer uspješnog konobara, uzor generacijama, poželjan za goste i za ugostitelje”, rekao je Pucar.
“Dragan je u bivšoj Jugoslaviji osvojio više nagrada i medalja na takmičenjima u najbržoj pripremi stola, najelegantnijem držanju, u kvalitetu usluge. Njegovo prisustvo u restoranu je dragocjeno”, pohvalio se Pucar na rođendanskoj i poslovnoj svečanosti.
Sa Draganom u restoranu atmosfera je drugačija, kaže Pucar.
“Zato ovdje, na isti način, slavimo njegove rođendane. Ovo je sedmi put kako to činimo, sa velikim zadovoljstvom. Nakon sedamdesete, nastavljamo saradnju. To je želja svih nas, moja, Draganova i naših gostiju”, pojasnio je Aleksandar Pucar nakon rođendanske torte, pred ponoć, i pred Draganov ulazak u osmu deceniju.
“Ovdje su moja kćerka Vanja, supruga Željka, nabraja slavljenik svoje goste, kumovi, prijatelji, Dejo, Dragana, Peđa, Ceca, Jelena, prije Dragana i Dragica, prike Dejo i Bogdan, sestra Živka, zet Mićo, brat Nikola, snaha Desa, nećak Nebojša, kum Dragan, komšije Boro, Dražen, Simo, Slavko… Tu su moje radne kolege Dragana Mandić, Boris Janković, Danijela Vidović…”
Potom je sreću i uzbuđenje podijelio sa gostima. Sedamdeset godina života i pet i po decenija u ugostiteljstvu prošlo je brzo, konstatuje Lukić.
“Kao da sam zaspao i probudio se. Tako se osjećam. Pamtim samo lijepe događaje, a takvih je bilo najviše. Volim ovaj posao i uvijek sam tome bio posvećen. Ove godine prvi put bio sam u banji, na odmoru. Bilo mi je ugodno, osjećam se dobro, spreman sam da i nakon rođendana nastavim istim tempom, pa dokle bude moglo”, ispričao je Dragan, opsjednut emocijama, prepričavajući dane i godine, kao da prelistava davnašnju knjigu uspomena.
Mladi konobar Borislav Janković pored Dragana stiče iskustvo, odlučan da ide njegovim putem.
Ja sam iz Čatrnje, kaže Borislav, a Ugostiteljsku školu završio sam u Banjaluci.
“Od Dragana sam mnogo naučio, a najvažniji je pristup gostu. O tome on često govori, ukazuje na značaj ponašanja, stava, ophođenja”, dodaje on.
Lukić smatra da mladi konobari nemaju od koga da nauče, kao što je on imao priliku da usvoji iskustva starijih i uglednih konobara Mlađe Kragulja, Boška Sladojevića, Ostoje Stupara…
Sada je preuzeo njihovu ulogu pa u društvu mlađih pripovijeda kako je nekada bilo, nastojeći da bar dio tradicije prenese na mlađe, mada se ni on, kako reče, još nije umorio od šanka i konobarskog posla, ni u osmoj deceniji.
O kafanama i kafanskim gostima, nekada i sada, Lukić ima zanimljivo poređenje.
“Nekada su u kafanama vrijeme provodili stariji, u njima sjedila gospoda, tu se satima gostili, jeli, pili, pjevali, pripovijedali… Omladina, učenici, nisu ulazili u kafane, to je bilo društveno neprihvatljivo. Sada su se uloge promijenile. Starci šetaju ulicama i pored Save, a đaci piju i puše u kafanama. Od kuće prvo idu u kafanu, pa u školu i opet u kafanu, prije povratka kući. Kafana je u sadašnje vrijeme za mlade druga kuća. Promijenio se duh kafane”, objašnjava Dragan Lukić suštinu svoga posla i ugostiteljskog sektora.
Radno iskustvo i konobarske manire sticao je u uglednim restoranima i kafanama.
“Radio sam u banjalučkom ‘Palasu’, hotelu ‘Kozara’ u Gradišci, ‘Triglavu’ u Novoj Topoli, restoranu ‘Pliva’ u Jajcu… Usvajao sam od starijih konobarske manire. Konobari su se nekada birali posebnim povećalom, gledao se njihov stas, hod, pokret, sve kao da su manekeni”, prisjeća se Lukić svojih konobarskih početaka.
U Gradišci i okolini, priča Dragan Lukić u pauzi svečarskih obaveza, nekada nije bilo mnogo kafana kao sada.
“Svaka kafana imala je svoju istoriju, svoje goste, znalo se ko gdje i zbog čega dolazi. Najstarije i najpoznatije kafane u gradu bile su ‘Balkan Gril’, ‘Stadion’, ‘Autobuska stanica’, ‘Jablanica’, ‘Jurkovica’, ‘Lovac’, a u Novoj Topoli ‘Triglav'”, kaže Dragan Lukić.
On je na svečanosti bio u duploj ulozi, kao domaćin i konobar, istovremeno.
Na prve časove konobarskog zanata u Ugostiteljskoj školi u Banjaluci Dragan Lukić iz Gradiške stigao je u vrijeme zemljotresa 1969. godine.
Po ovom događaju on pamti i prepričava početak svoga školovanja i životnog poziva. Njegova kafanska priča je duga i zanimljiva, a iskustva stečena u mnogim sredinama, Banjaluci, Jajcu, Novom Gradu, Gradišci, veoma su bogata.
“Školovao sam se u tri grada. Od početka me pratio maler jer je zemljotres razorio Banjaluku kada sam pošao u prvi razred ugostiteljske škole. Nastavio sam u Jajcu, potom smo prebačeni u tadašnji Bosanski Novi, a završni razred zajedno sa maturom organizovan je u Banjaluci”, prisjeća se Lukić svoga školovanja.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
