Žarko Šarić je plodan pisac i u devetoj deceniji.
U tri knjige, dvije ove godine objavljene (“Kad ječam zarudi”, “Zavičajnik”) i jednom u štampi (“Fajront”), čiji je izdavač srbačka “Prosvjeta”, Žarko Šarić je “vodič kroz bogatstvo kulturnog života Srpca”, kako je to u pogovoru knjige “Zavičajnik” napisala Dragana Nuždić. On je “svjedok mudrosti ophrvan uspomenama”, prema impresijama Branke Sančanin u knjizi “Kad ječam zarudi” ili “pisac u godinama poznim ivremenima groznim”, kako je on kazao za sebe u knjizi “Fajront”.
“Nekoliko puta nakon objavljenih knjiga, a bilo je više takvih prilika ili neprilika, vjerovao sam, svaki put, da je to posljednja. Ali, postoji neko prokletstvo u piscu kojeg nevidljiva sila tjera da piše, dokle god hoda i očima gleda svijet oko sebe. Tako su nastale i ove knjige”, kaže Žarko Šarić (81), plodan pisac u devetoj deceniji.
“Pisac bez olovke je kao pijanac bez rakije. Ne može se snaći u životu. Kada piscu ponestane ideja, osjeća se bezvrijedno, a dani i godine, jutra i večeri, gube smisao”, objašnjava Šarić svoju privrženost književnosti i zavičajnim temama.
Prethodno je objavio trinaest romana, knjiga pripovijedaka i eseja. To su “Pretežno dobri ljudi”, “Rat u Liporašću”, “Sladoled na asfaltu”, “Crni konji”, “Šašava škola”, “Demokratija za početnike”, “Kvarež naravi”, “Zbogom gvarneri”, “Kamen i riječ”, “Maršalova slika”, “Živa čitanka”, “Bijela mama”, “Baš se lijepo ratovalo”. O potrebi pisanja, Žarko Šarić ima svoju teoriju, blisku stavovima poznatijih pisaca.
“Neki zloduh uđe u čovjeka, u literatu, i ne dozvoljava mu da se oslobodi. Zato piše, i kada povjeruje da je pisanje besmisleno i da je pisanju kraj, on opet piše. Ivo Andrić, naš nobelovac, govorio je da je pisanje plivanje uz maticu. Nije to lako, ali bez toga se ne može. Jedan aforističar je tu situaciju objasnio aforizmom: “Molim jednog uglednog pisca da prestane pisati, dok je još ugledan.” Priča se da je Branko Ćopić skočio sa mosta, u proljeće 1984. godine, zbog toga. Izgubila mu se zlatna nit pisanja. Dobrica Ćosić je to objasnio riječima da postoji period pisanja i moranja. U mojim godinama pisanje je moranje, jer se bez njega ne može. To je terapija duše.”
U novim knjigama Žarko Šarić se bavi svojim gradom i ljudima, svojom generacijom i događajima u kojima je učestvovao, dajući značajan prilog baštini kulture lijevčanskog kraja.
“Knjiga “Zavičajnik” je zbir mojih uvodnika, prikaza, govora, obraćanja, besjeda, književnih ogleda, recenzija, pisanih i izgovaranih različitim povodima”, kaže Šarić.
“Dugo nisam smatrao vrijednim niti potrebnim da to objavim u knjizi. Na ideju sam došao poslije čitanja knjige Matije Bećkovića “”Kosovo, najskuplja srpska riječ”. To je knjiga slične strukture, mada je njegov svijet koji posmatra i opisuje mnogo širi. Moja knjiga je satkana od priloga za kulturnu baštinu Srpca”, dodaje on.
Knjiga “Kad ječam zarudi” govori o penzionerskoj populaciji, na poseban način. Tu posebnost autor objašnjava potrebom da se posveti svojoj generaciji.
“Htio sam posvetiti pažnju penzionerima. Oni su glavni i sporedni likovi u knjizi. Svi likovi su penzioneri. Oni vode svoje radnje, ulaze u dramske zaplete, iznose dileme koje drugi ne razumiju i ne shvataju. Nisam pronašao u našoj književnosti nešto slično.”
U knjizi “Kad ječam zarudi” su 24 priče iz prošlosti, iz života, koje donose radost, zbog malih stvari. One su svjedočanstvo o ljudima koji, kako kaže autor, u kostima imaju vremensku prognozu, a u glavi uspomene koje blijede.
“Što je čovjek stariji, njegova radost prema malim stvarima je sve veća. Moja životna kompozicija ima osamdeset vagona. U svakom vagonu, po kovčeg u kojem su uspomene. Iz svakog kovčega vadim ponešto i gradim knjigu. Ona je sastavljena od kovčega mojih uspomena.”
Treća Šarićeva knjiga “Fajront, nešto kao autobiografija” je u štampi. To je, u nekom smislu, dopunjeno izdanje knjige “Pretežno dobri ljudi”. To su priče o piščevoj generaciji i zavičaju u kojem je, kao u svakom malom mjestu, teško biti pisac.
“Biti provincijski pisac je nezahvalno, jer se neprekidno bori da pređe nevidljivu liniju koju je neko nepoznat povukao i odredio koliko se i dokle se može. Pisao je o toj liniji i Meša Selimović. Ako se proviri dalje, izviri više, pisac stiče veliki broj, kako je to primijetila Stevka Kozić Preradović, iskrenih neprijatelja. Zato, pisac se u zavičaj vraća samo mrtav ili slavan, kazao je Jovan Dučić. Postoji i izreka da je u svome selu najteže biti pop”, dodao je Šarić.
Nagrade
Žarko Šarić je dobitnik ugledne nagrade Fondacije “Fra Grga Martić” za roman “Zbogom gvarneri” i “Dragojlo Dudić” za knjigu “Ljeto u Liporašću”.
U romanu “Zbogom gvarneri”, napisao je književnik Stevan Tontić, autor je na veoma vješt način ispleo lijepu, nadasve tragičnu priču o ljubavi i prijateljstvu, umjetnosti i životu, poštenju i licemjerstvu, ali i hirovima nepredvidive ljudske sudbine. U knjizi “Ljeto u Liporašću” Šarić govori o ratu u kojem su svi krivi.
“Domaći izdavači su me odbili, ali sam, podalje od kuće, prihvaćen i nagrađen. Ovdje, u Republici Srpskoj, uporedili su me sa pijetlom Andrićevog Kmeta Simana koji prerano kukuriče pa ostane bez glave. U Srbiji su me proglasili piscem i nagradili.”
U književnosti Žarko Šarić se pojavio 1996. godine romanom “Pretežno dobri ljudi”.
Izvor: Nezavisne