Amanda Račić iz Novog Sela kod Gradiške je tridesetpetogodišnja žena s neostvarenom željom da bude veterinarka, ali i s ostvarenim snovima o stvaranju vlastitog imanja. Majka je jedne osmogodišnje Martine i vlasnica osam plastenika i jata od 100 gusaka.
Jedna od rijetkih mladih ljudi koja je radila u inostranstvu, ali ipak odlučila da svoj trud i rad da svom selu i svojoj zemlji. Proizvodnja paprika joj je glavna povrtlarska djelatnost, a cifru od par gusaka, kada je počela, pretvorila je u trocifrenu.
“Poslije svih godina rada u inostranstvu, porodica mi je izuzetno nedostajala i odlučila sam se vratiti kući. Sav novac koji sam imala uložila sam u ovo, pa sam od jednog plastenika došla do njih osam. Glavno povrće koje proizvodim je paprika roga, ali i paradajz. Pravim ajvar, salate itd.”
Ali pored rada u plastenicima, rad oko guski zahtijeva posebno vrijeme. Guščja mast, koja je jako popularna i još više ljekovita, je vrlo tražena na tržištu, a Amanda svojim kupcima isporučuje gotov i spreman proizvod, potpuno prirodan.
“Guske držimo na oko 10 duluma ograđene njive, gdje sam iskopala ribnjak na oko četiri duluma i tu uzgajamo šarane. Guske su nam ipak glavna djelatnost kada je uzgajanje životinja u pitanju, naročito zbog guščje masti koje smo ove godine istopili oko dva kazana. Meso koje proizvedemo, dio odvajamo za nas, a dio za prodaju”, kaže Amanda za “Hercegovina.info”.
Ali ono što muči nju, kao i skoro svakog seljaka u ovoj državi je odsustvo podrške vlasti, neshvaćenost i situacije u kojima je čovjek često sam. Tačno je da je selo mir za dušu, ali ipak treba puno snage i volje da se od njega ne odustane.
“Do prije par godina moglo se lijepo živjeti od sela, međutim sad su tolika poskupljenja sjemena i sredstava i sve cijene su otišle gore, a ja kad svoju robu prodajem, ide ispod cijene, zato se više baziram na proizvodnju ajvara. Postoji još jedan problem, vrijeme je postalo nestabilno, vjetrovi su prejaki i već par puta je bilo uništeno par plastenika gdje su mi na procjeni napisali cifru od 25.000 KM štete, a to još uvijek nismo naplatili. Tako da poljoprivrednici nemaju neku podršku, čak sam tražila da osiguram svoje plastenike, ali su mi rekli da to ne osiguravaju. Tako da ja ne osjećam sigurnost da radim samo taj posao. To mi je više dodatni posao, kao neka vrsta hobija.”
Amandin radni dan počinje u 7:00 sati i onaj kada radi za drugog traje do 15:00, a kada radi za sebe često i do 21:00 sat.
“Ja počinjem u 7:00 sati raditi u tapetariji namještaja i tu sam do 15:00 sati. Kod sebe u plastenicima, kada je sezona berbe znam ostati do kasnih sati. Jedan dan berem, sljedeći to razvozim gdje imam narudžbine, tako da mi cijeli dan prođe u poslu. Živim skromno, ne rasipam se, imam problema s artritisom, a rad me drži i gura. Majka mi nije dobro, pa mislim da ću morati i ja usporiti tempo. Život na selu nije težak, ako se dobro rasporedi. Puno je primamljiviji mir na selu, nego gradska vreva. Ali ovo nije država koja podržava selo. Ne bih voljela da se moja kćerka suočava s problemima, s kojim sam se ja suočavala. Nekad i pored najbolje volje, čovjek ne može više i diže sidro. Zato mi opcija odlaska u inostranstvo ponovo visi u zraku. Država se mora pobrinuti da joj seljak ostane na selu, da ga motivira, da ima zdravu hranu, ali ovim intenzitetom, to je sve manje izvodljivo”, kaže ona.
Amanda smatra da se moraju dogoditi sistemske promjene da selo ne bi izumrlo. Možda bi se mladi i vratili kada bi imali adekvatnu podršku i vjetar u leđa.
Ova mlada žena je najljepši predstavnik sela u njegovom punom sjaju. Ne treba joj dati da odustane od svojih snova, svojih ideala i zdrave hrane koja može doći pred svakog od nas.
Izvor: hercegovina.info
