Povodom 150. godišnjice početka Bosanskog ustanka, u Gradišci će naredne godine biti postavljena bista Petra Pecije Popovića, prozvanog Petrović, koji je poginuo na Savi u Gašnici 1875. godine, u borbi sa Turcima, u prvoj godini ustanka.
Pecijina bista je rad vajara Mladena Stajčića.
“Pripreme za obilježavanje ovog važnog istorijskog događaja su u toku, a bista će biti postavljena u Pecijinoj ulici”, kazao je Bojan Vujčić, direktor Zavičajnog muzeja Gradiška.
On naglašava da će ove aktivnosti biti završene naredne godine, kada se i obilježava veliki jubilej.
Istorija – Ko je bio Petar Pecija Popović?
Pecija je rođen 1826. godine u selu Buševiću između Novog i Krupe, od oca Petra i majke Ruže.
Imao je šestoricu braće, Niku, Stevu, Đuku, Nikolu, Milu i Lazu, i dvije sestre Joku i Stoju.
Pecija je bio najmlađi i njemu je dopalo da čuva blago. Uzimao je puške od oca i braće i samostalno vježbao gađanje.
U 22. godini otišao je u goru, u hajduke. Družina ga je izabrala za harambašu.
U srpskom narodu stekao je glas osvetnika i branitelja. Pričalo se da je svugdje slabijeg, nejačeg i siromašnijeg štitio i čuvao.
Zato su ga u cijeloj Krajini prozvali sirotinjska mati. U jesen 1858, zajedno sa hajdučkim harambašom Petrom Garačom iz Strigove, podigao je veliku bunu u Knešpolju i pred Kostajnicom izgradio odbrambenu utvrdu poznatu kao Pecijin šanac.
Nakon duge i teške borbe Turci su uspjeli ustanike natjerati preko rijeke Une u Kostajnicu, gdje se većina predala austrijskim stražama. Pecija i Garača sa još 300 ustanika vratili su se preko mosta nazad među Turke, koje su natjerali na bijeg u šumu Pastirevo.
Ova buna je poznata kao Kostajnička ili Pecijina buna.
Poslije tog događaja, o kojem se pročulo nadaleko među srpskim narodom, o Peciji se govorilo da mu je vjera tvrđa od kamena. Nastavio je borbu protiv Turaka i u bihaćkom kraju, u Doljanskoj buni.
U tom ustanku, koji je opisan kao ljuti boj i trajao dva mjeseca, Pecija se pokazao kao slavan i junačan borac, vješt vođa “za krst časni i slobodu zlatnu, ali sve badava bijaše, jer jača je sila od međeda, a dva lješnika orahu su vojska”, navedeno je u članku o Peciji, srpskom junaku i borcu u “Bosanskoj vili” od 15. marta 1903. godine.
Turci su dva puta hvatali Peciju. Tamnovao je u bihaćkoj kuli, odakle je pobjegao u Kozaru. U istom broju ovog časopisa, koji je izlazio u Sarajevu, navodi se da je Pecija krajem 1858. godine otišao na zimovanje u jedno selo kod Petrinje, kod nekog, tobože jataka Nikole Malivuka, ali ga on izdade, a austrijska vlast predade u Bihać. Odatle je pod velikom pratnjom otjeran u Carigrad, da mu tamo sude, jer “u Bosni za njega suda nema, pošto je sav narod uz Peciju”. Tamo su ga osudili na smrt, jer je bio teško optužen da je ubio 29 ljudi.
Bio je javno privezan za dirjek, a više njega natpis. Pošto se pročulo da je ubijao “rsuze i zulumćare”, navodi se dalje u “Bosanskoj vili”, mnogi bogati Grci, Rusi i Srbi metali su mu novac u džepove jer to turska vlast nije zabranjivala. Odlučeno je da se smrtna kazna izvrši u bihaćkoj nahiji.
Pecija je znao turski jezik, a uz to bijaše vrlo mudar i dosjetan, pa će sudiji reći: “Svaki voli u svome zavičaju umrijeti, ali evo muke, mene će do bijelog grada Bišća isprebijati i mučiti, pa volim da me ovdje pogubite, nego da me u putu pratioci mrcvare”. Te riječi su se Osmanlijama “plaho” svidjele, te su oštro naredili da mu se u putu ništa loše ne smije desiti.
Pratnja je blago postupala sa Pecijom. Tako dođe do manastira Banje u Srbiji, gdje on zamoli pratnju da se malo odmori. Tako umače Turcima i pobježe. U državnu službu, na stražarsko mjesto u livnici topova stupio je u Kragujevcu. Tamo je ostao sve do 1875. godine.
“Čim je pukla nevesinjska i knežopoljska puška za oslobođenje, Pecija je došao u Bosnu. Bio je glavni vođa ustaša između Dubice i Gradiške. Prvu bitku 28. augusta sjajno je dobio ali ratna sreća, drugi dan, zlo posluži Peciju, čemu je bio kriv i jedan žalosni Srbin iz Stare Gradiške. Taj nesrećnik opio je većinu četnika, pa onda dao znak neprijatelju. Tako izgine u selu Gašnici 200 ljudi. U tom jurišu pogodi tane i hrabrog Peciju, koji 29. augusta 1875. godine ode Bogu na istinu”, navodi se u članku koji je u manastiru Ozren, na Vidovdan 1902, napisao Petar St. Ivančević.
Po narodnom predanju, zbog izdaje nekog Ilije Čolanovića, Turci su iznenadili ustanike i nakon dugog i žestokog boja razbili su hajduke, od kojih su neki pobjegli u Prosaru, a njih pedesetak sa Pecijom na čelu su ostali da se bore na obali Save.
Potjerani turskom silom Pecija i ustanici uspjeli su se dokopati lađe i preći preko rijeke, ali bez zaklona, izloženi turskoj puščanoj vatri, gotovo svi izginuše. Samo Pecija i dva čovjeka ostadoše živi, ali Petar, nemirnog i hrabrog duha, umjesto da se skloni, izađe na čistinu i povika: “Evo, Turci, neka znadete, Peciju niste ubili, još je živ, i naskoro će Vam se osvetiti.”
Tog momenta ga je pogodilo tursko tane i na mjestu ga ubilo. Među narodom je kružila priča da ga nije ubilo puščano zrno već da je puška bila nabijena pšenicom. Mrtvog Peciju sa Ostojom Kormanošem i ostalim junacima sahraniše u selu Jablancu niže Jasenovca, a deset godina nakon pogibije Pecijine su kosti prenesene i pohranjene kod manastira Moštanica podno Kozare, blizu Kozarske Dubice. Na njegovom spomeniku piše: “Ja sam ‘ajduk, što ćera ajduke, golema je moja ajdučija.”
Izvor: Nezavisne
