Cookie Consent by Free Privacy Policy website

Da li volite svoj grad?

Kada god se sa nostalgijom priča o Gradišci nekako se podrazumijeva da je to iz onoga vremena kada na mostu nije stajala visoka žuta ograda, a da pređete Savu bilo je dovoljno popeti se uz stepenice koje vas vode ravno na most. Generacijama rođenim krajem 80-ih i početkom 90-ih, pa na dalje, teško je i zamisliti da je nekada bilo tako, pa kada vide fotografije na kojima ispred hotela “Kozara” nema plave zgrade, sjete se da Gradiška nije oduvijek izgledala kako izgleda danas.

Neko će reći da je ta Gradiška imala dušu i da se tada lakše disalo, ne samo zbog manje gužve na ulicama nego i zbog lakše atmosfere koja je lebdila u zraku. Drugi opet kažu da ni tada nije valjalo jer se u pozadini tog lakog života “kuvalo”, a da prosječan čovjek o tome nije imao pojma, živeći u uvjerenju da je sve u redu i da će tako uvijek i biti.

Onda se dogodio taj nesretni rat o kojem je suvišno i govoriti. Odjednom je u gramofon stavljena jedna nova ploča na čije taktove mnogi nisu znali da plešu.

Poslijeratno vrijeme omogućilo je mnogima lov u mutnom, pa su pojedinci profitirali, a običan čovjek je ostao da se bori bez oružja, ovaj put bez jasno vidljivog protivnika. Kao hijene, grabilo se što se stiglo, pa su firme koje su hranile pola Gradiške, kao što su “Triko” ili “Levita”, završile u sopstvenom pepelu. Radnici su dobijali plate u smokiju i narescima, što više podsjeća na vic nego realnost.

Krenulo je neko novo vrijeme u kojem je trebalo znati brzo se dočekati na noge i stvoriti sebi nove prilike, na šta mnogi nisu bili spremni. Kao što to obično i biva, život se i tada nastavio i kao da smo naučili lekciju s koliko malo čovjek može živjeti.

Djeca 90-ih

Biti tinejdžer krajem 90-ih i početkom 2000-ih iz ove perspektive nije bilo lako, ali tada smo nekako s lakoćom podnosili to što nismo imali za sve što nam je trebalo. Ulica nam je djelovala kao sigurno mjesto i tu smo odrastali sa nekim čudnim osjećajem bezbrižnosti. Poneki kriminalac, likovi koji briju da su opasni, droga, dobra muzička scena, talentovani sportisti. Svega se našlo u tom jednom košu i u tako malom gradu.

Dok je nas odgajala ulica, naši roditelji uglavnom su bili opčinjeni španskim serijama, koje su “svježe uvezene” pustošile ulice u određene sate u danu. Kafe su se redovno ispijale sa komšijama u zgradi, uz priču kako nema i kako nam je teško, ali se u oblaku dima cigareta nama iz daljine činilo da tu nešto debelo ne štima.

Grad se polako, ali sigurno počeo mijenjati. Dobijao je novu vizuru, ali osim izgleda mijenjala se i sama energija grada. Poželjeli smo i mi malo biti zapad, a kako odrastašmo gledajući ispijanje kafa i na nas to ostavi nekakav trag, pa se centar ispuni kafanama.

Šetnjom glavnom ulicom prosječan Gradiščanac lokal bira po tome ko je gazda, a drugi opet variraju od “viđenijih mjesta” do “ugodnije bašte”.

Zaživi i politička scena, pa se počesmo dijeliti na ove i one, mlatiti članskim knjižicama, a i pozivati na kafe za glas. Sve je to onako zamarajuće ako gledaš sa strane, ali ako gledaš izbliza opravdana borba za opstanak.

Srećom, Gradiška još nije postala užurbani grad u kome nema pauze i u tome je dobar dio njene ljepote. Možda se most ne može preći kao ranije, ali Sava i kej su zadržali šarm našeg grada.

Život ni danas nije pjesma, ali dok se ljudi žustro prepiru čiji mural treba na zid, znajte da nam nije toliko loše. Gradiška je svakim danom jedan novi grad i uvijek će se naći oni koji će žaliti za prošlim vremenima, ali biće i onih koji tek stasaju u ljude i kojima Gradiška u ovom trenutku pruža baš onoliko koliko trebaju.

Ljepota je u očima posmatrača

Danas mnogi ovo mjesto osuđuju kao sredinu koja ne pruža dovoljno mogućnosti, a Gradiška pruža više nego što je ikada ranije pružala. Gorčina, kao i ljepota je često u očima posmatrača, pa prije nego što ovaj grad okarakterišete kao “mjesto bez perspektive”, “selendru” ili “tamni vilajet”, sjetite se da niste drvo i da uvijek možete da odete i na drugi kraj svijeta, ali se nemojte začuditi ako vam se u grudima nešto stisne kada u odlasku sa mosta bacite posljednji pogled na ovaj mali grad.

Gradiskalive.com | Autor: V.T.
6,008FansLike