Kada je Ljiljana Danilović davne 1969. godine iz Beograda, gdje je završila studije medicine, došla u Gradišku, ovaj grad na Savi bio je kasaba, a zdravstvo na ozbiljnom putu razvoja i napretka. Zajedno sa suprugom, kasnije uglednim hirurgom Petrom Danilovićem, doktorka Ljiljana opredijelila se za najmlađu populaciju pacijenata, za pedijatriju.
Djece je, u to vrijeme, ovdje bilo mnogo, a zarazne bolesti veoma raširene.
Trebalo je mnogo znanja, odlučnosti, humanosti i ljubavi za generacije na pragu života. A ona je sve to imala. Znanje je stekla tokom školovanja, a ostalo je nosila u sebi.
“Neprekidno sam bila među djecom, liječila bolesne, pomagala trudnicama, porodiljama, učestvovala u preventivi. Mogla bih da podijelim radni vijek u dva perioda, to su rad u dispanzeru, na početku, i rad u Odjelu pedijatrije u Bolnici. I jedno i drugo poglavlje jednako su značajni za mene”, ispričala je Ljiljana Danilović, kojoj se i sada mnogi sugrađani obraćaju za pomoć, savjet, preporuku.
Pedijatrija kao bolničko odjeljenje nastala je 1958. godine.
Formirao ga je čuveni pedijatar Josip Zošak, koji je u Gradišku došao iz Zagreba.
Bio je veoma sposoban, vrstan ljekar. On je ovdje proveo deset godina, a za to vrijeme okupio je tim mladih i perspektivnih ljekara.
To su Remzo Suhonjić, Milutin Vučkovac, Ljiljana i Petar Danilović, Uglješa Subotić.
“Poslije odlaska doktora Zošaka, ovi ljekari se usmjeravaju u različite grane medicine, prvenstveno ginekološku i hiruršku. Bili su vrsni ljekari i mnogo su pomogli stanovnicima Gradiške i okoline, jer su bili predani, posvećeni svome poslu. Dosljedan pedijatriji ostao je jedino doktor Uglješa Subotić. On je meni bio veliki oslonac u radu, sve do svog penzionisanja”, opisuje doktorka Ljiljana prve godine rada u gradiškom zdravstvu.
O sebi i svom radu, kolegama, o Bolnici i Gradišci, u doba kada se moralo mnogo raditi i graditi, priča sa sjetom.
“Ja sam još iz studentske klupe došla ovdje. Mene su, poslije odlaska doktora Zošaka, postavili za rukovodioca Odjeljenja pedijatrije. Ubrzo sam otišla na specijalizaciju. Nakon povratka 1976. godine raspoređena sam u Dispanzer za djecu. Bio je to težak rad, sa mnogo pacijenata… Trebalo je organizovati preventivne preglede, raditi i na terenu, cijepiti djecu, organizovati sistematske preglede djece školskog uzrasta”, dodaje ona.
Sve teškoće, svjedoči naša sagovornica o dugom i napornom radu u vremenu začetka modernog zdravstva u gradu na Savi, prevazilazili su timski, dobrom organizacijom, predanošću svih, i medicinskih sestara, tehničara, ljekara i ostalih.
“Zato smo uspijevali sve zadatke izvršiti kvalitetno i na vrijeme. Bili smo najuspješniji u regiji, bez obzira što su među najmlađom populacijom harale mnoge bolesti, naročito infektivna žutica. Takođe, bilo je mnogo djece oboljele od respiratorne infekcije, bolesti pluća i mokraćnih kanala, digestivnog trakta, potom virusne infekcije, meningitisa, parotitisa. To su bile najčešće bolesti.”
Prelaskom u novu bolničku zgradu 1977. godine, kaže doktorka Danilović, stvoreni su bolji uslovi za rad.
Bez obzira na veliki trud, nedaće se nisu mogle spriječiti. Ona pamti velike poplave 1974. godine, najveće u nekoliko vijekova.
Poplave
Zahvaljujući, pored ostalih, medicinskoj sestri Tonji Milivojac, kaže Ljiljana Danilović, koja je bila veoma predana, vrijedna i maksimalno posvećena poslu, stizali smo svuda.
Nije bilo sela niti ambulante gdje njena noga nije kročila. Nakon nje, vakcinisanje djece obavljali su Jovanka Lukić i Dragica Turjačanin, koje su imale veliku i važnu ulogu.
Reorganizacijom medicinskih službi, doktorka Danilović, nakon višegodišnjeg rada u Dispanzeru za djecu Doma zdravlja, postala je rukovodilac Pedijatrije u Bolnici. Tu je radila do penzionisanja 2008. godine.
“Prva godina rada u Bolnici, na rukovodećem mjestu, za mene je bila vrlo teška. Borila sam se da kadrovski ojačamo. Nakon godinu ili dvije, stigle su pedijatri Nevenka Popadić i Anđelka Grbić. Sa njima je sve postalo mnogo lakše, jer smo iznova rasporedili obaveze.”
Ratni period ostavio je takođe posljedice po službu kojom je rukovodila. Opet je problem bio manjak pedijatara.
“Od devet pedijatara koji su ovdje radili do rata, ostalo je samo dvoje, doktor Subotić i ja. Taj teret, u ratno vrijeme, nekako smo, krajnjim naporom i velikim zalaganjem, iznijeli. Tek nakon rata, zapošljavanjem novih pedijatara, situacija je poboljšana. Pridružili su nam se doktor Dragan Pilipović, doktorica Branka Malešević, doktorica Dobrijević… Imali smo i subspecijalistu pulmologa i specijalistu neonatologa. Uvijek sam se trudila da mladima prenesem svoja iskustva. Oni su to prihvatali i cijenili, uvažavali…”
Rad sa djecom je veliko zadovoljstvo
Ugled Ljiljane Danilović, u sredini koju je izabrala za rad i za život, ni sada, deceniju poslije penzionisanja, nije manji nego kada je bila u radnom odnosu. O svojim bivšim kolegama, pacijentima, o službi u bijelom mantilu, koju je izabrala za svoj životni poziv, govori sa ponosom.
“Kada Odjel pedijatrije sagledam u cjelini, od njegovog formiranja do sada, on je bio opterećen i odlascima naših kadrova u druge gradove, a dva pedijatra su preminula, što je za nas veliki gubitak. Uglavnom, sve se svodilo na stalni problem manjka kadra. Poslije svakog formiranja kompaktne pedijatrijske grupe, pojedinci su odlazili u veće centre ili je sticaj raznih okolnosti uslovljavao korak nazad.
Međutim, ništa od navedenog nije mi predstavljalo problem, jer je rad sa djecom za mene veliko zadovoljstvo. Zdravo, veselo dijete i majčin osmijeh za mene su bili najveća nagrada. To me uvijek iznova motivisalo i osnaživalo da istrajem u svome poslu. I sada me u gradu prepoznaju i pozdravljaju, zahvaljuju majke što sam pomogla njihovoj djeci da ozdrave. To je za njih, ali i za mene velika sreća”, tako je Ljiljana Danilović, koja je u Gradišci i okolini obilježila epohu u pedijatriji, govorila i u filmu o Bolnici, a njen rad u ovoj ustanovi opisan je i u skorašnjem izdanju monografije.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
