Krajem septembra, tačnije 20. ovog mjeseca, navršilo se godinu dana od kada su Drago Vujić i Derviš Šahinović iz Gradiške odlučili da zdravlje i kondiciju čuvaju svakodnevnom šetnjom.
Precizno su izračunali da su prešli 3.650 kilometara ili četiri miliona i 745.000 koraka prosječne dužine 70 centimetara.
To je jednaka razdaljina kao dva puta do Berlina. Mobilnim telefonom izbrojali su kilometre i korake.
U tome ih nisu spriječili kiša, snijeg, vrućina, niti bilo koja druga vremenska nepogoda. Oni nijedan dan nisu izostali sa svoje uobičajene šetnje.
“Nulta tačka je, u osam i trideset ujutro, u parku pored groblja u centru grada, gdje se redovno sastajemo i odatle krećemo. Idemo do Bok Jankovca, nizvodno od grada pa do Sušare uzvodno, Savom, onda obilaznicom, oko grada i kući. Prva ruta je sedam kilometara. To je jutarnja trasa, druga, popodnevna, isto tolika”, raportiraju Drago i Derviš.
Zastali su pored mosta i sklopili kišobran jer je kiša prestala.
Posmatraju most i mnogo automobila na njemu, u dva pravca. I Sava je nadošla pa mutna, valja i nosi granje, drveće, prazne plastične kante, flaše, dječje igračke, šarene lopte, odbačene tanjire i svakojako smeće.
I pakete slame uvezane špagom nosi rijeka. Ovi tovari ljudske nebrige, kao magareći samari vrte se ukrug na prostranoj i mutnoj vodenoj površini, udaraju o obale, tu zastaju i gomilaju se.
“Sava je lijepa rijeka, ali je narodi i države kroz koje protiče ne čuvaju, nego uništavaju, truju, pretvaraju u kanal. O tome često razgovaramo, ali kome je naša priča bitna. Nikome”, rekoše.
Zato nastavismo razgovor o njihovoj šetnji.
“Popodnevni polazak je u 16.30, sa istog mjesta i istim putem, kao ujutro. Od groblja. Kiša, vjetar, hladnoća, da lemeši padaju, da led udara, da zubi ispadaju od hladnoće, mi idemo. Ne smeta nam ni vrućina. Ljetos smo šetali na plus 40, kada su psi tražili zaklon i spas kojekuda, kokoši se zavlačile u kokošinjce, kada niko nije hodao bez kišobrana, kao pokretna hladovina… Nas dvojica, hodali smo zacrtanom dionicom”, opisuje Drago Vujić svoju i Dervišovu odlučnost.
On je radni vijek proveo u Privrednoj banci Sarajevo, bio je službenik. Nije mnogo hodao, uglavnom je stajao ili, kako kaže, cupkao na mjestu, iza šaltera.
Dedo, kako prijatelja oslovljava, radio je različite poslove u Austriji i Njemačkoj, a ovdje, u Šumskom gazdinstvu završio radni vijek.
“Zdravi smo, nismo u cvijetu mladosti, ali nismo ni za staro gvožđe. Ja gazim 73, a Dedo 71. godinu. Upoznali smo se u Žeravici, na igralištu. Porazgovarali, shvatili da imamo ista interesovanja, sprijateljili se i to traje”, priča Drago Vujić. Njihove supruge su, kažu, zadovoljne što na ovaj način čuvaju zdravlje, fizičku i mentalnu kondiciju.
O čemu najviše razgovarate, tako hodajući, upitasmo.
“Uvijek ima tema, o estradi, pjevačicama, o narodu koji srećemo, komentarišemo sve i svakoga, mnoge, koje poznajemo, ili ne poznajemo, svejedno, pa o njima pričamo. Razgovaramo i o sportu, o fudbalu, to nam je glavna tema. Nismo igrali fudbal, ali jesmo gledali. Sa tribine se bolje nauči nego igrajući, na terenu. Bolja je preglednost”, teoretišu Drago i Dedo. I nastavljaju.
“Ocjenjujemo žene pored kojih prođemo, njihov izgled, hod, stajling… Onako, diskretno. Dajemo ocjene. Na kraju uvijek zaključimo da su naše najbolje, moja Mirjana, a Dedina Savka. Njima smo davno dali desetke i toga se držimo, inače bismo se loše proveli ako bismo njihove ocjene pokvarili”, kaže Drago.
Dedo mijenja temu.
“Od groblja krećemo, svaki put. Tu nam je zborno mjesto.”
“Na groblju, sa svog prozora, vidim sve promjene. Dedu izvještavam ko je novi stanovnik na groblju, kakav je bio, koliko je poživio, gdje je i šta radio, čime se bavio, koga ima od rodbine, koliko je naroda bilo na posljednjem ispraćaju”, dodade Drago Vujić, tek toliko da, kako reče, zaokruži priču koja se poprilično razvukla.
Mahnuše rukama, razapeše kišobran i odoše dalje. Kiša je već uveliko počela da pada.
Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović
