Na stranicama davne prošlosti, na kojima je vrijeme stalo, zabilježena su sjećanja na početke školstva u Potkozarju, kada je bilo mnogo učenika, a nedovoljno učionica, malo učitelja, a mnogo želja, kada je posvuda vladalo siromaštvo, a narod nepokolebivo vjerovao u bolju, bogatiju i srećniju budućnost.
Učitelj Svetolik Mutinić 9. septembra 1954. godine odlukom sreskih vlasti raspoređen je u Narodnu osnovnu školu u Jazovcu, selo 21 kilometar od Gradiške.
Iste godine završio je Učiteljsku školu u Banjaluci, zajedno sa Svetozarom Pucarom, koji je takođe radio u jazovačkoj školi, a u knjizi “Lučonoše” pola vijeka kasnije zapisao je svoja i Svetolikova sjećanja na to vrijeme.
Stvari Svetolika Mutinića stale su u jedan manji zavežljaj prebačen preko ramena i na sunčanom septembarskom danu počelo je njegovo putešestvije iz Nove Topole uskom kaldrmom do Bereka, a potom stazom preko livada, brežuljaka i potočića do škole u Jazovcu.
Srdačan pozdrav i dobrodošlicu mladom učitelju zaželio je mali i okretni školski poslužitelj Branko Rudić. Učitelju i školi u pomoć kada zatreba dolazili su baba Jovanka, Jela i Milutin, svi Škorići iz obližnjih kuća, zapisao je Pucar u članku “Prvi učiteljski dani”.
Ovom školskom području pripadali su Donja Jurkovica i Čelinovac. Postojala su četiri razreda sa 86 učenika.
Sve se svodilo na siromaštvo, jedna neokrečena učionica, jedan neuređeni mali hodnik, kancelarija sa rasutim knjigama i papirima, prazan stan za učitelja, samo sa limenim šporetom “fijakerom” i drvenim, rasklimanim krevetom.
Učitelj se našao u bezizlaznoj situaciji, bez tople odjeće, pribora, posteljine, posuđa, novca za početak, bez hrane i mogućnosti da, bar nešto od navedenog, nabavi.
Klepalo
Seosko klepalo razbilo je učiteljevu neizvjesnost i ponudilo izlaz iz njegovih, do tada nerješivih problema. Mještani su se masovno okupili u školskom dvorištu. Povela se diskusija o učitelju.
Odbornik Ristan, čije prezime nije zapisano pa logično tome je i zaboravljeno, i baba Jovanka Škorić sa bijelom maramom i crvenim porubom, držali su govor:
“Došao nam je novi učitelj. On u školi nema ništa – ni hranu, ni posteljinu, ni pribor. Dužnost je sela da ga uzdržava i pomaže. Prijedlog je da svaka kuća jedan dan bude domaćin uči, da ga ugosti i prehrani najbolje što može. Inače će nam djeca ostati slijepa kod očiju”, govorio je Ristan, dok je učitelj Svetolik, koji nije pozvan na ovaj skup, iz prikrajka slušao razgovore i prijedloge okupljenih Jazovčana.
Baba Jovanka Škorić predložila je da brigu o učitelju Svetoliku počnu iz Čelinovca, od Šmitove kuće, pa redom, sve do kraja, pa opet na početak.
Tim redoslijedom, dok traje školska godina. Prijedlog su svi prihvatili i razišli se, a uču su već narednog dana hranom snabdijevali mještani Čelinovca i Jazovca, po redu i dogovoru.
Žena sa dva muža
I sada se prepričava kako je u to vrijeme u školu sa dvije korpe hrane i darovima došla stasita žena koja ima četiri sina dorasla za školu i dva muža, sa kojima istovremeno živi.
O tome je učitelj Svetolik Mutinić pričao kolegama, a Svetozar Pucar zapisao u knjizi da se ne zaboravi.
Sa pune dvije kićene torbe pristupila je učitelju Svetoliku, rukovala se i sjela na stolicu.
Ne dangubeći, prešla je na važnu temu zbog koje je i došla.
Molila je učitelja da njene sinove oslobodi škole, a uzgred kazala da su po dvojica, od dva muža, sa kojima istovremeno živi. Ovo posljednje učitelja je najviše zainteresovalo. Na objašnjenje nije dugo čekao.
“Moj prvi muž je odveden u zarobljeništvo, u Njemačku. Ja sam ostala sama. Jedino mi je u pomoć prišao komšija. Tako smo se zbližili, zavoljeli i počeli zajedno živjeti. Smatrala sam da se moj prvi muž neće vratiti iz rata. Ali se vratio, što me veoma iznenadilo, uplašilo, ali sam se pribrala, ručkom ga ponudila i priču iskreno ispričala. On je to shvatio i prihvatio, kao i moj drugi muž, pa živim sa obojicom u istoj kući. Nas troje dobili smo četvoro djece, četiri sina. Po dvojicu sam upisala na dva muža, da budu ravnopravni. Živimo skladno u slozi i razumijevanju.”
Početak rada škole
Škola u Jazovcu počela je s radom 1948. godine. Nastava se tada odvijala u privatnoj kući. Školski objekat izgrađen je godinu kasnije radnim akcijama mještana i uz pomoć opštine Gradiška.
Nekoliko godina bila je samostalna obrazovna ustanova, a zatim je priključena školi u Srednjoj Jurkovici. Od 1964. godine škola u Jazovcu je ušla u sastav tadašnje Osnovne škole “Josip Mažar Šoša”, koja je prije 30 godina preimenovana u OŠ “Vuk Stefanović Karadžić”.
Prvi učitelj bio je Ilija Slijepčević iz Turjaka, a školu je na početku pohađalo 95 učenika.
Desetak godina kasnije taj broj je prepolovljen. U školskoj 1973/74. godini, zapisano je u ljetopisu, u Jazovcu je bio 51 učenik u četiri razreda. Najteže vrijeme nastupilo je 2011. godine, kada više nije bilo učenika u selu, a škola je prestala s radom.
Sedam godina kasnije ponovo su stvoreni uslovi za nastavu. U selu je za školu doraslo desetak mališana, a mještani su sa radošću o tome obavijestili Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske.
Tadašnji ministar Dane Malešević potrudio se da u Jazovcu ponovo počne nastava. Obnovljena je školska zgrada i učiteljski stan. Bilo je veliko slavlje u ovom potkozarskom selu kada se oglasilo zvono i začula graja u školskom dvorištu.
Sada školu i selo čuvaju dva učenika. Osim Ilije Slijepčevića i već pomenutog Svetolika Mutinića, u jazovačkoj školi najduže su radili Svetozar Pucar, Rosa Pucar, Boro Dojčinović, Milka Dojčinović, Branko Strunić, Mirko Toljagić, Milan Šokćević, Živko Malešević…
Stanovništvo
Od hiljadu stanovnika u Jazovcu sredinom prošlog vijeka, brojka je spala na stotinak.
Prema posljednjem popisu, 2013. godine u ovom selu bilo je 127, većinom starijih osoba, u pedesetak kuća.
U mnogim odavno vatra ne gori, a vrata na zarđalim baglamama niko ne otvara. Mnogi Jazovčani, rođeni i odrasli u brežuljkastoj pitomini u Potkozarju, otišli su.
Ovdje stanuju samo njihove uspomene. Žive u Gradišci, Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Ljubljani, ali i Beču, Cirihu, Salcburgu, Firenci, pa još dalje, u Torontu, Njujorku, Melburnu…
Oni su zanatlije, krojači, bravari, vozači, kuvari, policajci, oficiri, profesori, ljekari, naučnici… Svoju školu posjećuju najčešće ljeti i oživljavaju uspomene na đačke dane.
Izvor: Nezavisne