Djeluje nestvarno, ali sudbina je Jovanu Šokčeviću (85) iz Kijevaca u Potkozarju odredila dva datuma rođenja.
Prvi je 10. jul 1939. godine kada ga je rodila majka Sava, djevojački Majdanac, a datuma drugog rođendana ne sjeća se.
Pamti samo okolnosti, godinu i mjesto. Zna sa sigurnošću da je to bilo u jesen 1942. godine u ustaškom logoru u Jastrebarskom, mjestu blizu Zagreba, odakle ga je, uz posredovanje Diane Budisavljević, zajedno sa sestrom Stevkom, te stričevićima Zorom i Mićom Šokčević, u kanti za đubre izbavila hrvatska porodica iz Crne Rijeke.
“Kada sam izašao iz kante, ili kada su me izvukli, svejedno, osjećao sam se slobodno. To je moj dugi rođendan”, kazao je Jovan Šokćević, bivši radnik luke u Rijeci, a sada penzioner u Gradišci.
Stanuje u Jevanđeoskoj ulici broj jedan, okružen brigom i pažnjom brojnih potomaka i rodbine.
Ne sjeća se imena svojih spasitelja, jer je poslije nekoliko mjeseci provedenih u njihovoj kući, kao trgodišnjak, zajedno sa Stevkom, Zorom i Mićom Šokčević, dospio u zagrljaj brata Veljka.
“On je moj najstariji brat. Ilegalno je došao po nas i izbavio na slobodnu teritoriju. Kasnije je pristupio partizanskom pokretu i stradao na Dunavu, u borbi protiv neprijatelja”, ispričao je Jovan, koji je imao još trojicu braće, Vasu, Milana i Vojislava, sestre Stevku i Nevenku, te Boru i Borku, brata i sestru po ocu, rođene nakon rata.
“Sestra Stevka i ja odvojeni smo od majke u Staroj Gradišci. Tih prizora se sjećam, iako sam bio sasvim mali, u trećoj godini. Ona je zapomagala, molila da nas ne otimaju, ne odvode, padala na zemlju, ustajala, iznemogla trčala za nama. Stizali su je kundaci ustaških pušaka, tukli su je, vukli za ruke i kosu. Mrcvarili. Više je nisam vidio. To je bilo posljednje”, svjedoči Jovan o traumi koja ga i sada prati, budi ga noću, ne napušta, niti iščezava iz sjećanja.
To je najteže, najbolnije u mom ratnom pamćenju, kaže Šokčević, često potomcima prepričavajući rastanak sa majkom u logoru.
Sava Šokčević je skončala u pravoslavnoj crkvi u selu Mlaka, pored Jasenovca, koju su ustaše zapalile, a Jovan dospio u ustaški logor za djecu u Jastrebarskom.
Njegovo ime nalazi se na spisku 1.300 preživjele djece, većinom malih Kozarčana, koji su sačinili istoričar Dragoja Lukić i Udruženje “Jastrebarsko 1942”.
“Jedna žena je pobjegla iz zapaljene crkve u Mlaki, sakrila se u šumi i ispričala šta se dogodilo. Kasnije je i ona nestala”, opisuje Jovan Šokčević rat i djetinjstvo obilježeno stradanjima.
Jovanov otac Blagoja, koji je rat proveo u njemačkom zarobljeništvu, poslije oslobođenja se oženio, a u tom braku stekao sina Boru i kćerku Borku.
Jovan se vratio u Kijevce posljednje ratne godine i postao najamnik u susjednom selu Čelinovac. Čuvao je krave, ovce i drugu stoku. Tu je dočekao oslobođenje.
Vratio se kući i sa ocem i braćom popravljao porušeno i opustošeno imanje.
Kada je porastao, otišao je na odsluženje vojnog roka, a potom na rad u Rijeku.
U riječkoj luci proveo je 43 godine, tu zaradio penziju i vratio se u rodni kraj, ali ne u Kijevce, nego u Gradišku. Ima trojicu sinova, troje unučadi, brojnu rodbinu.
Oni ga često posjećuju i pažljivo slušaju njegove priče iz rata. U maloj i urednoj kući, na početku ulice, blizu stare ceste Gradiška – Banjaluka, u mjestu Brestovčina, gdje Jovan živi, zatekli smo njegovog sina Sašu, koji je došao iz Austrije, stričevića Zdravka, rođake Mariju, Sinišu, Dragicu, Miroslavu i Vesnu. Svi Šokčevići, iz Kijevaca.
Jovan Šokčević kaže da za njega jedno ime ima dva značenja. To je Sava.
“Sava majka, i rijeka Sava, kao maćeha. Kada mi tu riječ neko pomene, ili na nju pomislim, iz mene počnu da naviru snažne emocije”, ponavlja ovaj bivši logoraš svoju životnu ispovijest.
“To je sjećanje na majku, koju sam najviše volio, i na rijeku, koja me odvojila od nje, od djetinjstva i bezbrižnog života u svom selu. Zato ne volim rijeku Savu, jer je ona, mutna i krvava, odnijela sve lijepo što sam imao. Uzela mi je majku i slobodu, a ni tri godine nisam imao”, povjerio nam se Jovan Šokčević, često o tome razmišljajući.
Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović
