Ljilja Školnik, lice sa invaliditetom i amputirac, rođena je 1952. godine u Malom Lošinju, a nakon razvoda roditelja preselila se u Bistricu kod Gradiške.
Imala je tada osam godina. U ovom selu rođena je njena majka. Tu je odrasla. Otac je porijeklom iz Srpca. Zbog rano dijagnostikovane tuberkuloze kosti više vremena u mladosti provela je u bolnicama i bolesničkim sobama, u društvu pacijenata, nego kod kuće, među vršnjacima. Posljednjih godina boravi u domovima, sedam u Turjaku, a sada u Gradišci. Vjera u život i nada da će za nju nastupiti srećnije vrijeme bile su stalna vodilja.
“Mene su na početku života mnogi otpisali. Nije bilo pomoći u bolnicama u Banjaluci, Sarajevu, Beogradu… Svuda sam tražila nadu u život. Spasenje i vjeru da ću doživjeti bar punoljetstvo dobila sam u bolnici u Zagrebu.”
Za Ljilju je svaki dan novi život kojem se raduje, kao da je prvi ili posljednji, sasvim svejedno. Njena sreća prati put sunca, od izlaska do zalaska, dan po dan, a sa svakim jutrom sviću male radosti i bude se trenuci koji joj daju snagu.
“Kada se probudim, srećna sam što sam živa. Sve drugo je dar od Boga kojem se molim. Davno sam shvatila da život gradi osjećaj sreće, ma koliko nedokučiva ona bila. Čovjek koji od života ne očekuje suviše ne može biti nesrećan”.
O svom djetinjstvu i odrastanju mladim generacijama nekada i sada Ljilja govori sa sjetom:
“Moju generaciju i mlađe krasili su skromnost, pristojnost, rad, učenje, poštovanje i uvažavanje starijih. Obilježilo nas je siromaštvo. Živjeli smo skromno, a imali velike želje, planove kojima smo stremili. Više smo hodali bosi nego u obući, a garderobu smo nasljeđivali od starijih. Bili smo srećni u nesrećnim vremenima”.
Nezadovoljstvo kao pojava
O današnjim generacijama, drugačijim odnosima među ljudima i novim društvenim principima Ljilja nema dilema:
“U ovo vrijeme djeca imaju sve, ili bar većina. Roditelji se žrtvuju, odriču svega da njihovi sinovi, kćerke, kasnije unuci, ne bi oskudijevali kao starije generacije koje su odrastale u državi koja već dugo ne postoji. Ja sam se radovala kocki šećera, jabuci, užutjeloj dunji, a sada nisam sigurna šta mlade može usrećiti jer sve imaju”.
Nezadovoljstvo kao pojava uvuklo se u našeg čovjeka. Zavist, zloba, mržnja, odsustvo želje da se drugome pruži ruka u nevolji postalo je tekovina savremenog doba. To našu sagovornicu žalosti, zbog toga ona često očajava:
“Urušava se porodica kao tradicionalna vrijednost i zanemaruju odnosi među rodbinom. Mladi, ali i stariji, u sadašnje vrijeme više znaju o ljudima sa javne scene, prijateljima sa društvenih mreža, nevažnim pojedincima iz rijaliti programa nego o svojim precima, o djedovima, rodbini, srodnicima, o svome porodičnom stablu i krsnom imenu. Upoznali su svijet, u svom njegovom šarenilu, a zaboravili svoje najbliže, najrođenije, i svoj zavičaj”.
Sreća je u čovjeku
“Šta vas čini srećnom u takvim okolnostima”, pitali smo Ljilju Školnik, sa kojom smo razgovarali u Rezidenciji “Bakić” u Gradišci, gdje je našla kutak za sebe.
“Opet čovjek, jer ništa nije ni sasvim crno ni sasvim bijelo. U mjesnoj zajednici Bistrica prikupili su pomoć za moju operaciju. Zahvalna sam na tome. A ovdje, u domu, imaju puno razumijevanja za moje potrebe i moje finansijske mogućnosti. Njihovi gestovi daju mi snagu i novu, nepokolebljivu nadu u život”.
“O čemu sada, u 75. godini maštate”, pitanjem smo Ljilju vratili u djetinjstvo i mladost, kada je željela da odraste i spozna svijet, sa 30 životnih ljeta.
“Meni je suviše ambiciozno da se radujem svakom danu jer je moj dan kao godina. Radujem se svakome trenutku i maštam da on bude lijep. Nikad se ne zna ujutro šta nose podne i veče, a šta noć”.
Izvor: Nezavisne