Dok hiljade mladih napušta BiH, grafički dizjaner Karlos Garsija odabrao je putovanje u suprotnom pravcu. Doselio se u BiH, i to doslovno s drugog kraja svijeta.
U Santijagu, glavnom gradu Čilea, bogate pacifičke zemlje, koju zovu Švajcarskom Južne Amerike, Karlos je izgradio uspješnu karijeru i skućio se. A onda je sve to ostavio zbog ljubavi. I nije se pokajao. Naprotiv.
“O Bosni i Hercegovini nisam znao ništa, osim da je ovdje bio rat. Ali, ovo je divna zemlja. Ovdje sam pronašao svoj kutak za sreću. Dopadaju mi se ljudi, očarala me njihova srdačnost i dobrota. Priroda je prelijepa, a život opušten i bezbjedan”, kaže Karlos.
Zamke
O svojoj novoj domovini Karlos govori sa oduševljenjem, istina na španskom, uz pomoć svog najdražeg prevodioca – supruge Ljiljane Škrbo Garsija.
Ali, i to će, obećava Karlos, „popraviti“. Vrijedno uči jezik i nastoji da stekne uslove za državljanstvo BiH.
Ne treba sumnjati da će uspjeti u svemu što je naumio. Jer, šta su sve Karlos i Ljiljana preturili preko glave da bi se izborili za svoju ljubav i postali muž i žena! Ništa im nisu mogli ni otkazani letovi, ni vize, ni hiljade kilometara udaljenosti, pa čak ni korona, koja im je, u nekoliko navrata, postavila baš gadne zamke!
Jer, to je ljubav koja ne zna za granice i ne priznaje predrasude. Jedna od onih ljubavnih priča o kojima se pišu romani i snimaju filmovi.
Već više od godinu Banjalučanka Ljiljana, doktorka na Odjeljenju intenzivne njege u Bolnici Gradiška, i njen suprug Karlos, dizajner porijeklom iz Venecuele, stanovnici su Gradiške.
Oni su ovaj idilični grad na Savi sa 60.000 stanovnika odabrali za život. I tu će, kažu, ostati. Lijepo im je i srećni su. Imaju sve.
Upoznavanje
A upoznali su se 2019. u sasvim drugačijem ambijentu, u Santijago de Čileu, dinamičnoj metropoli sa više od pet miliona stanovnika.
Karlos je tu završio studije i zaposlio se u dizajnerskoj struci. Ljiljana, šarmantna Banjalučanka željna putovanja, sa diplomom Medicinskog fakulteta i odličnim znanjem španskog, brzo je našla posao na odjeljenju fizikalne medicine Univerzitetske klinike na Andima.
“U Čile sam došla sa sestrom Danijelom Škrbo. Ona je profesorka italijanskog, španskog i srpskog jezika. Oduvijek smo voljele jezike, muziku, putovanja. Maštale da upoznamo svijet, narode i kulture. Volontirale smo u različitim organizacijama i učile jezike”, priča Ljiljana za “Srpskainfo”.
Sestre iz banjalučkog naselja Ada, koje su osnovnu, srednju školu i fakultete završile u rodnom gradu, tako su stigle čak do Pacifika. Španski su, priča Ljiljana, prvo učile gledajući serije, ali su potom svoje znanje usavršile u školi stranih jezika i potvrdile ga diplomama stečenim na Institutu „Servantes“ u Beogradu.
“Htjela sam vidjeti kako se radi i živi u drugim državama. Prvo mi je želja bila Španija, ali zbog birokratije nisam u tome uspjela. Sestra i ja smo, zahvaljujući poznanstvu sa dvije porodice iz Čilea, koje su živjele u Banjaluci, stigle u Santijago”, prisjeća se Ljiljana.
Život u Santijagu
Mama Stanislava i tata Miroslav podržali su njihov izbor. Brat Dragan je ostao s roditeljima, a Ljiljana i Danijela su u martu 2019. godine poletjele u svijet.
“Do Santijago de Čilea smo putovale 14 i po sati. Tamo su nas dočekali prijatelji. Mnogo nam je pomogla Čileanka Nikol, s kojom smo se porodično družili dok je ona bila službenica u međunarodnim organizacijama u Banjaluci”, priča Ljiljana.
Kasnije su sestre iznajmile stan u naselju Las Kondes, gdje većinom živi srednja klasa.
“Prihvatili su nas kao i sve druge obrazovane Evropljanke. Sestri su bile potrebne samo dvije sedmice da nađe posao u državnoj Gimnaziji. Imala je i grupu migranata sa Haitija koje je učila italijanski jezik. Ja sam, poslije tri mjeseca, dobila posao u Univerzitetskoj klinici”, priča Ljiljana.
I u bolnici su je, kao i u novom komšiluku, lijepo prihvatili, samo im nikako nije bilo jasno odakle je došla.
“Prvo su mislili da sam Francuskinja, nisu umjeli ni ime da mi izgovore, nego su me oslovljavali sa Liliana. Onda su nagađali: Srbija, Rusija, Ukrajina, nikako da me smjeste u moju zemlju. Čuli su samo za Jugoslaviju i Novaka Đokovića. Na pominjanje naše zemlje čula sam od Čileanaca samo tri riječi: Sarajevo, Mostar i rat”, prepričava Ljiljana.
Zajedničke kuhinje
Nije joj bilo lako da objasni ko je i odakle je, čak ni Karlosu, komšiji kojeg je upoznala dok su kupovali namirnice za zajednički ručak stanara njihove zgrade.
“Svaka zgrada ima svoje dvorište, zajedničku kuhinju, bazene i visoke ograde od 2,5 metra. U kuhinji nedjeljom svako kuva specijalitete svoje zemlje i naroda, pa se stanari druže uz ručak”, objašnjava Ljiljana.
Tako su se za trpezom našli Čilenci sa juga, doseljenici iz Venecuele, Bolivije, Argentine, pa Francuzi, Peruanci…
“Tu sam stekla divna prijateljstva, a sa Karlosom, koji je stanovao sprat niže, i više od toga. Zapravo, obostrane simpatije zatitrale su već pri prvom susretu”, otkrila nam je Ljiljana.
Karlos se sjeća da je na tom prvom, sudbonosnom zajedničkom ručku, Ljiljana pripremala burek, a on arepu: venecuelanske pogačice od posebne vrste brašna, koje se pune kuhanom piletinom i salatom od avokada i majoneze.
Ćirilica
Nakon što su razmijenili komplimente za kulinarsko umijeće, Karlos i Ljiljana su počeli da izlaze i upoznaju se.
“Što sam mu više pričala o BiH i kulturi srpskog naroda on je manje znao. Jednom sam mu napisala njegovo ime i prezime ćirilicom i objasnila da tako piše Novak Đoković, a da je isto pismo koristio i Nikola Tesla. To ga je oduševilo. I danas čuva taj listić”, prisjeća se Ljiljana.
Svoju vezu ozvaničili su 13. januara 2020. godine, na Pravoslavnu novu godinu, kada su zajedno otišli na proslavu, koju su u Santijagu organizovali Srbi iz Južne Amerike.
“Svirao je orkestar, pa harmonika, trubači, svi su igrali i pjevali pjesme Tome Zdravkovića. To se Karlosu mnogo dopalo, svi su ga prihvatili, bilo je veselo, neviđena žurka”, priča Ljiljana.
Prisjeća se i kako je na Božić 2020. godine pripremila česnicu, u kojoj je novčić pronašla Argentinka Rosario.
Za Ljiljaninu i Karlosovu idilu sve je krenulo kud ne treba kada je ona 8. marta 2020. otputovala u posjetu roditeljima u Banjaluku. Planirala je da ostane nedjelju dana, ali…
Korona
Povratnu kartu imala je za 16. mart, ali je nekoliko dana ranije avionski saobraćaj obustavljen zbog korona pandemije. Blokada nije popustila ni danima poslije, a širom planete ljudi su umirali od zaraze. U bolnici u Andima Ljiljanu su čekali tri mjeseca da se vrati na posao; više nisu mogli. Ostala je bez posla, a potom joj je istekla viza.
“Bio sam veoma nesrećan zbog toga, ali nisam pomišljao da prekinemo vezu. Zavoljeli smo se. Moji roditelji, koji su živjeli na ostrvu Margarita u Venecueli, prihvatili su Ljiljanu, mada su je znali samo preko video-linka. Podržavali su našu vezu, ali su bili zabrinuti. Vjerovali su da u BiH još traje rat, da se ovdje suviše teško živi, da nema hrane”, priča Karlos za Srpskainfo.
Kada se Ljiljana zaposlila u BiH, Karlos je odlučio da joj se pridruži.
U Gradišku je stigao 7. novembra 2020. godine, iskoristivši jedan od posljednjih letova za Evropu, jer je tada i Južnu Ameriku zahvatio talas korone, od koje je nekoliko mjeseci kasnije umro i njegov otac Karlos Enrike Garsija.
“Stalno smo bili na vezi, a kada je sletio u Zagreb, uspostavila sam kontakt s vozačem autobusa za Banjaluku, kojim je Karlos doputovao. Iznajmila sam stan u Gradišci, gdje sam se i zaposlila. Ali, baš tada sam se i ja zarazila koronom”, dodaje Ljiljana.
Kulturološki šok
Pod visokom temperaturom, u izolaciji, nije mogla da dočeka svog dragog.
“Pomogla mi je prijateljica Nevena Drinić, koja je zajedno sa suprugom dočekala i ugostila Karlosa, mada ga je prvi put vidjela”, priča Ljiljana.
Njen susret s Karlosom, osim viđenja kroz prozor i sa balkona, odgođen je za dvije nedjelje. Mahali su, pod maskama, jedno drugom ali pravilo izolacije nije davalo mogućnost da se zagrle, poljube, da porazgovaraju.
“Moji roditelji su predlagali da Karlos dođe kod njih, u Banjaluku, i da tu sačeka moj izlazak iz izolacije, ali on je htio da bude u Gradišci. Samostalno je upoznavao grad i ljude, i stalno me obavještavao gdje je i šta radi, kuda se kreće. Prema njemu svi su bili ljubazni, pomagali mu, častili ga. Za Karlosa, to je bio kulturološki šok”, kaže Ljiljana.
Ispričala je i kako ju je Karlos jednom nazvao i u panici rekao da ispred poljoprivredne apoteke sva roba stoji napolju. Kazao je da ne smije nikud dok ne stigne policija, jer će u protivnom sve biti pokradeno.
“Rekla sam mu: „Ne brini, opusti se, neće niko ništa ukrasti, a i što bi“. On zapravo nije mogao da shvati koliko je kod nas bezbjedno: da nemamo visoke ograde oko stambenih zgrada, da ne treba brinuti da će djecu, dok se igraju u parku, neko kidnapovati”, prepričava Ljiljana prve Karlosove dane u Gradišci.
Karlosa je sve to očaralo. Ubrzo se zaljubio i u šetnje pored Save, drvorede, kafanske bašte pod mirisnim krošnjama lipa…
Vjenčanje
On je Ljiljanu zaprosio 5. februara prošle godine, a vjenčali su se u Banjaluci 9. maja iste godine.
Nekoliko mjeseci kasnije vjenčanje su organizovali i u pravoslavnoj crkvi u Gradišci. Karlosova majka Hajdi del Karmen Zausales Sandeval, brat i sestra, koji su imali avionske karte, bili su, opet zbog korone, spriječeni da dođu na svadbeno veselje. Ali oba vjenčanja su pratili posredstvom video-linka. I oni kažu da je Karlos sretan, jer živi sa ženom koju voli u lijepoj, mirnoj i sigurnoj zemlji, okružen dobrim komšijama.
Izvor: srpskainfo.com | Autor: Milan Pilipović
