U maloj prizemnici okruženoj cvijećem i tek iscvjetalim voćkama u njenom vrtu, na adresi Srbački put broj 19, u Novoj Topoli, gdje se sa suprugom Borom nastanila prije 24 godine, stanuje Marija Golić (84).
Njen život satkan je od muzike i pjesme. Albumi sa crno-bijelim fotografijama su njene uspomene. Ima ih mnogo.
“Svi moji su muzičari i pjevači. Moj pokojni otac Jakov bio je harmonikaš, mama Marija, istog imena kao i ja, voljela je pjesmu i pjevala, braća Mijo i Mirko takođe su svirali na harmonici… Moja kćerka Nada završila je Nižu muzičku školu, Odsjek harmonika. Pokojni suprug Boro je bio čuveni harmonikaš. Imao je i svoj orkestar u Zenici, gdje smo dugo živjeli”, prelistava Marija fotografije i objašnjava gdje i kada su snimljene.
Rođena je u selu Zaselje kod Viteza, u porodici Ramljak.
U petoj godini, poslije oslobođenja, kada je završen Drugi svjetski rat, sa majkom je preselila u Zenicu. Tu je odrasla, završila frizersku školu, radila u struci nekoliko godina, a potom, sve do rata, bila servirka u bolnici u Zenici. Boru Golića iz Kozinaca kod Gradiške, koji je za poslom doselio u rudarski grad, upoznala je veoma rano. Udala se za njega u osamnaestoj.
“Muzika i pjesma su nas spojili. On je svirao, a ja sam igrala i pjevala. Sa Kulturno-umjetničkim društvom ‘Plamen’ gostovali smo u mnogim mjestima bivše Jugoslavije. Bili smo zenički Radojka i Tine Živković, u to vrijeme nenadmašni muzički bračni par iz Srbije”, sjeća se naša sagovornica, i sada sasvim vitalna te posvećena pjesmi.
“Hoćete li da vam zapjevam”, predloži Marija. Tu je i njena kćerka Nada, informatičarka sa književnim sklonostima, autorka popularne knjige “Dnevnik moje majke”, koju će tokom aprila promovisati u više gradova.
Ona živi u Nizozemskoj. Došla je majci u posjetu.
Složismo se sa prijedlogom. I Marija zapjeva: “Majka me je ostavila, mala dok sam bila ja”…
“To je stara pjesma Lepe Lukić koju ću otpjevati na promociji Nadine knjige u Gradišci. Nije uobičajeno da se u takvoj prilici pjeva, ali to je moj prijedlog. Nada se saglasila”, reče Marija.
I Nada, usluživši nas domaćim sokom, rakijom i kolačima koje je Marija napravila, imala je šta reći.
“Majka me prvo naučila čitati kada sam imala pet i po godina. Ona je bila ljubitelj knjige i književnosti. To je prenosila na mene. U svakoj knjizi, kao i u pjesmi, tragala je za smislom i porukom. Ukazivala mi je da u svemu, u životu kao i u literaturi, kao i u muzici, treba pronalaziti smisao. Ja sam pisala o sebi i majci, i u svojoj informatičkoj struci, nastojala biti kreativna”, ispričala je Nada Golić, pisac veoma zapaženih knjiga poezije i proze u Nizozemskoj, gdje se nastanila tokom rata u BiH.
Njen brat Mladenko takođe je otišao u inostranstvo, a Marija i Boro su 1993. godine doselili u Gradišku.
“Meni kada je najteže, ja pjevam. Kada mi je preteško istovremeno plačem i pjevam, srce mi pjeva, a duša plače. Kada mi je teže, pjesma je glasnija. Naslijedila sam muzičke i pjevačke gene i to prenijela na svoju djecu, na kćerku Nadu i sina Mladenka”, iznosi Marija svoju životnu teoriju.
To joj je pomoglo, kaže, da sačuva vitalnost, fizičku i mentalnu svježinu i snagu.
“Godinama sam nastupala u Kulturno-umjetničkom društvu ‘Plamen’ u Zenici. Recitovala sam, igrala i pjevala. Rano sam zavoljela makedonske pjesme i njih pjevala. Nakon udaje za Boru Golića, u svoj repertoar sam, a pod njegovim uticajem, uvrstila sevdalinke. Kada on uđe u stan, sjedne, pa kaže: ‘Dodaj mi, Marija, harmoniku’, to je značilo da slijedi naš mali kućni koncert”, sjeća se Marija Golić svojih muzičko-bračnih odnosa i navika.
Uz kafu, u ugodnom aprilskom danu, teče priča, kao rijeka. Dolasci u ovaj kraj za nju i Boru predstavljali su istinski događaj.
“Pamtim jedan od svojih prvih nastupa u Lijevče polju, u domu u Lamincima 1958. godine. Bilo je mnogo publike. Aplaudirali su mi dugo, a ja sam bila opčinjena tom atmosferom”, vraća se Marija u davne godine koje u njoj žive, prepričava događaje i doživljaje kao da je sve to bilo sasvim skoro, ne tako davno.
“Kad smo dolazili u Gradišku, nekoliko puta godišnje, bile su velike fešte. Kafane su zatvarane, unutra su bili Golići, Borini rođaci Dušan, Danilo i Đuro, njihove porodice i prijatelji. Boro je svirao, a ja pjevala. To je bilo kao u filmovima. Trajalo je do kasno, do pred zoru, a potom smo pjesmom i harmonikom kućama ispraćali naše Goliće. Sve jednog po jednog”, dodaje ona.
Najveće fešte bile su za Đurđevdan jer je to krsna slava svih Golića. Iznajmljivali su fijakere i zaprege, vozili se selom, i pjevali.
Često se pričalo kako je strina, supruga Dušana Golića, govorila: “Evo zore i dana, a ja odnekud čujem harmoniku Bore Golića”.
“Ćuti, baba, spavaj, to se tebi pričinjava”, upozoravali su je ukućani.
Kada se harmonika začula jače, tada su i ostali shvatali da strina govori istinu. Ustajali su i pridruživali raspjevanoj družini”, nastavlja Marija monolog, kao da čita redove iz knjige, da otkriva ogledalo svoje duše, poput naslova jedne od Nadinih knjiga.
“Pamtim i datume, ništa mi se nije iz glave izbrisalo. Udala sam se 31. decembra 1957. godine. Rođena sam 6. aprila 1940. godine. U subotu ulazim u 85. godinu, a osjećam se kao da ulazim u 55. proljeće. Pjesmi i muzici sam zahvalna, to je moj melem i moja terapija”, uvjerena je Marija Golić u svoju životnu filozofiju koje se ne odriče.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
