U školi u Turjaku, u gradiškom dijelu Potkozarja, simpatije vršnjaka i učitelja, potom čistačica, kuvarica, poslužitelja i slučajnih gostiju na priredbi u čast Vuka Stefanovića Karadžića, čije ime nosi ova ustanova, stekao je desetogodišnji Njegoš Cvijić iz obližnjih Grbavaca, učenik trećeg razreda.
On se uz pomoć maštovitih ukućana i učiteljice Slađane Selak uspješno prerušio u Vuka Stefanovića Karadžića, oca srpske pismenosti.
U glumačkom zanosu, odlučan da teret važne uloge iznese kako to i dolikuje slavnoj ličnosti, hrabro je stao na scenu. Njegoš je za monolog, nimalo kratak i jednostavan dramski komad, nagrađen aplauzom.
“Bravo, Njegoše, častićemo te slatkim bombonima”, reče jedna od učiteljica.
One su s pažnjom i pomalo strepnjom pratile priredbu, koju je snimala ekipa Radio-televizije Gradiška. A pred kamerom, rekoše, ne smije biti greške niti ponavljanja.
“Ne trebaju meni bomboni, nagradite vi mene piletom ili prasetom – ali živim”, oglasi se naizgled sramežljivi dječak, skinuvši crvenu kapu sa znojavog čela, kao da je skinuo najveći teret tog dana.
Kasnije nam je u detalje objasnio ovu svoju poruku… Prije toga, sve, pa i nas, interesovala je glumačka uloga. O drugim interesovanjima i maštarijama malog glumca saznali smo kasnije.
“Za ovu ulogu pripremali su me strina, stric, dvojica braće, mama, baba, rodbina i komšije. Brkovi su od papira, kaput je od brata Relje, štap je od babe, kapu sam napravio ja, košulju su mi pronašli negdje, ne znam ni ja gdje i kako, valjda od druge djece iz Grbavaca. Priglavke mi je ovdje nazula učiteljica”, opisuje ovaj trećak svoj glumački zadatak i peripetije koje su sve to pratile.
Ulogu je dobio u konkurenciji druga Andreja, iz istog odjeljenja, jer je učiteljica Slađana, kaže, “izabrala mene, ne znam zašto, ali neki razlog sigurno postoji”.
Da li je bilo teško naučiti ulogu, tekst, pripremiti se za priredbu, upitasmo. Odgovor nismo dugo čekali…
“Ovako je bilo… Pripremao sam se od ponedjeljka do petka, u subotu sam sve znao, svaku riječ. Osjećao sam se kao Vuk, onaj sa školske slike, za kojeg sam prvog dana mislio da je moj komšija, valjda zato što je on nekada bio đak. Kasnije sam shvatio da je to Vuk Karadžić, koji je izmislio ćirilicu. Moj komšija nije ništa izmislio”, šaljivo priča Njegoš malo po strani, u prikrajku školskog hodnika, da ga ne čuju drugi.
A onda smo prešli na poljoprivredu, jer je on spontano nametnuo temu…
“Šta ćeš biti kad porasteš, možda glumac? Ovdje si danas položio prijemni ispit”, pokušali smo ohrabriti malog glumca.
“Ne, ja ću biti poljoprivrednik, i to stočar. Sigurno, nema tu nikakve dileme”, odbrusi Njegoš.
I nastavi elaboriranje svoje životne teze.
“Kad sam bio mali otišao sam kod svog komšije Branka Cvijića, onako, u goste, i vidio sam njegovu prasad. Ona su se meni mnogo dopala. Pitao sam komšiju da meni pokloni jedno prase, za rođendan. Branko je rekao: ‘Može, hvala na pitanju, tvoje je prase’. Dovezao ga je zato što ja nisam mogao ponijeti prase. Mnogo sam se obradovao. Prase je moj najdraži poklon za sedmi rođendan”, otkrio je ovaj dječak svoju preokupaciju.
Ni poslije sedmog rođendana njegova interesovanja se nisu promijenila.
“Sljedeće godine, za osmi rođendan, od đeda sam dobio šarenog pijetla sa velikom krijestom. Stalno on pjeva i budi selo. Da vidite kako je lijep, to vam ne mogu opisati. Dođite da ga vidite. Poslije sam, isto na poklon, dobio dvije kokoši”, opisuje Njegoš, dječak sa imenom vladike i pisca “Gorskog vijenca”.
Šta je dalje bilo, da li je njegovo stado na okupu, nastojali smo utoliti radoznalost.
“Prase, to jest krmača je rasla i oprasila se. Imam dvanaestoro prasadi. Da vidite kako su lijepi. I jedna kokoš se raskvocala, mama Branka i ja smo je nasadili u gnijezdu, sa jajima. Izleglo se jato pilića, ima ih puno dvorište. Tako su lijepi”.
Životinje ga čekaju
“Iz škole žurim kući da ih vidim, da ih pomazim, da budem sa svojim životinjama. One me čekaju i trče kada se vraćam kući. Volim ih i zato ću biti poljoprivrednik”, odlučan je Njegoš Cvijić.
“Hej, da vam još nešto kažem”, dodade ovaj mališan. I nastavi…
“Čim stigne proljeće, opet ćemo mama i ja naleći pilića. Imao sam jedno pile sa osam boja, ali je ono krepalo. To me mnogo ražalostilo. I sada sam tužan”.
Ti si glumac i poljoprivrednik za čistu peticu, zato daj pet, rekosmo.
“Dođite kod mene u Grbavce da vidite moje životinje, ja žurim na čas, svi moji su već u učionici”, reče Njegoš Cvijić.
I ode. Žurno. Za deseti rođendan, 1. oktobra, već se raduje jagnjetu od rođaka – ako rođak bude od riječi. Sigurno hoće.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
