Za Mirka Bukovicu (72), porijeklom iz obližnje Jablanice, posebnu vrijednost imaju registri sa stotinama dokumenata o njegovom humanitarnom radu, koje je, nakon penzionisanja, donio iz inostranstva.
On se, poslije 40 godina rada u Austriji, prije dvije godine vratio u Gradišku.
U precizno opisanim akcijama, u evidenciji prikupljene i dostavljene robe i novca, imenima saradnika, na fotografijama hronološki poredanim u albumima, Bukovica prepoznaje suštinu svoga humanitarnog rada.
Bio je inicijator i dugogodišnji predsjednik Srpskog kluba “Vidovdan” u Lincu.
Od početka rata u BiH prikupljao je pomoć za bolesne i ranjene, za izbjeglice i za sirotinju.
Proputovao je hiljade kilometara da bi pomoć dostavio na mnoge adrese.
“Svaki put sam osjećao duhovnu snagu. Pomoć bolesnom, siromašnom, unesrećenom, to je uzvišeno djelo. Svaka stranica u mojoj arhivi zapravo je zasebna životna priča”, kazao je Mirko Bukovica.
U Austriju, u potrazi za poslom i boljim životom, otišao je 1973. godine.
Zaposlio se u Lincu, u industriji elektrotehnike. Nekoliko godina kasnije, u Ensu, gdje je stanovao, učlanio se u Jugoslovenski klub “Džemal Bijedić”.
U tom klubu je najviše bilo radnika porijeklom iz Orahove kod Gradiške.
“Predsjednik tog kluba Raif Bešić ukazao mi je na vrijednosti i značaj humanitarnog rada, na važnost pomaganja drugima, istovremeno čuvajući zavičaj i običaje”, priča Mirko Bukovica o svom radu i boravku u Austriji.
Svaki slobodan sat ili dan koristio je za prikupljanje pomoći. Kako se Jugoslavija rasturala, pucajući po nacionalnim šavovima, tako su se dijelili i članovi jugoslovenskih klubova u Austriji.
“Svako se priklanjao svom nacionalnom jatu. Srbi su, slijedom tih događaja, 1991. godine formirali klub ‘Vidovdan’ u Lincu. Bio sam predsjednik deset godina”, podsjeća Bukovica i pominje imena najbližih saradnika.
To su Jovan Kovač iz Kalinovika, Krstan Ždero sa Kupresa, Petar Prličević iz Mrkonjić Grada.
“Vrijednost u robi i novcu koju smo prikupili i uručili je 2.600.000 šilinga. Posjedujem svu dokumentaciju o tome. Najviše smo pomagali Crvenom krstu, Bolnici Gradiška i drugim medicinskim i socijalnim ustanovama Republike Srpske i Srbije. Pošiljke su sadržavale ljekove, hranu, garderobu, tehničku robu, medicinska pomagala, specijalna vozila. Formirali smo fond za djecu bez roditelja sa područja 15 gradova i opština u Srpskoj. I o tome postoji evidencija. Svaki susret, zahvalnost i gostoprimstvo izrodili su prijateljstvo, zauvijek. To me i sada ohrabruje, pokazuje smisao, čini srećnim, ispunjenim i zadovoljnim”, priča Mirko Bukovica u društvu Branka Bjelovuka, prijatelja iz djetinjstva, profesora i bivšeg službenika grada Gradiška.
I sa ovom lokalnom upravom Mirko je sarađivao.
“Htio sam da budem dio svoga naroda, da u Austriji to pokažem i podstaknem druge da se pridruže. Uspijevao sam u tome, čak su i Austrijanci davali priloge za pomoć narodu u mojoj domovini, u mome kraju”, objašnjava Bukovica smisao svojih akcija.
“Kada prelistavam registratore, naježim se. Smatram da sam uradio dobro djelo. Mnogo puta, lično sam bio donator. Zbog toga je moje srce puno, duša smirena, ponos golemi. Živim u Gradišci. Ovdje mi je najljepše. Čini mi se kao da nikada nisam odlazio odavde.”
Mirko Bukovica, zajedno sa suprugom, u stanu u Vidovdanskoj ulici 4a u Gradišci, kao dragocjenost i uspomenu iz Austrije čuva dokumente, bilješke, račune, vozne karte, spiskove humanista i robe koju su donirali. To je, kaže, njegova najvažnija tekovina tokom četiri decenije u Austriji.
Gost Milorad Dodik
Srpsko društvo “Vidovdan” u Lincu godinama je bilo domaćin Evropske smotre folklora Srba. Dolazili su brojni KUD-ovi, najviše iz Srpske i Srbije.
Gosti su bili i predstavnici vlasti Srpske i Srbije.
“Iz Banjaluke nam je dolazio Milorad Dodik, sadašnji predsjednik Republike Srpske. Značajnu ulogu u našem radu imao je Zlatomir Živković, konzul Srbije u Salcburgu”, kaže Bukovica.
Izvor: Nezavisne / M.Pilipović
