U selu Dunići, koje pripada kotorvaroškoj opštini, od 150 stanovnika, koliko je bilo po popisu 1991. godine, ostala su samo četiri. Tražeći bolje uslove za život, odlazili su u druga mjesta, jer je i dalje do njihovih kuća moguće doći jedino pješke ili terenskim vozilima tokom ljeta, pa tako u 21. vijeku i dalje postoji mjesto gdje je konj najpouzdanije prevozno sredstvo.
Nema ovdje mladih ljudi, kao ni u većini sela širom zemlje, ali ima nepregledne prirodne ljepote. Samo selo nalazi se na stijenama, što ga čini dodatno originalnim i specifičnim.
Nema ni slučajnih prolaznika, pa u ovo selo, za koje i mještani kažu da se nalazi ni na nebu ni na zemlji, morate se uputiti s namjerom da ga posjetite. Nedaleko od kuće, ekipa “Glasa” zatekla je Rifeta Dunića, jednog od četvorice stanovnika ovog podvlašićkog sela.
Za “Glas Srpske” rekao je da je put prioritet u ovom selu, koje se nalazi na pola puta između Kneževa i Kotor Varoša, a glavobolju im zadaje to što ni kola hitne pomoći ne mogu doći do ovog sela, pa je bilo i primjera da ljudi preminu jer nisu na vrijeme dobili pomoć ljekara.
“Ovaj naš krajolik idealan je za bavljenje stočarstvom, posebno ovčarstvom. Na ovom području nema puno izbora. I u fabrikama je nemoguće raditi jer nam je sve daleko. Problem je što nema ljudi, sve nas je manje, pa tako nas je sada svega četvoro u selu, a nema mladih. Teški su ovdje uslovi za život, putevi loši, moramo puno da pješačimo, jer je nepristupačno. I tako svaki dan, borba, ali dobro, ništa nam ne fali”, kazao je Rifet.
Posebno je teško zimi kada snijeg parališe selo, a kaže da nekada znaju biti i po 15 dana bez struje.
“Ovdje je zimi veliki snijeg, zna da napada i do dva metra. Nije lako, ali se borimo, a u tom periodu ovce gonimo u jedno selo kraj Gradiške. Strašivo je za stoku. Vuk je mnogo gori od medvjeda, medvjed odnese jedno i ode, vuk napravi ogromnu štetu, ali mi gorštaci i za to imamo rješenje, a to su oprez i dobri psi čuvari”, kaže Rifet.
Šerzad Dunić u ovom selu bude i preko zime. Nije nikada ni pomišljao da napusti rodno ognjište. Za “Glas” priča da nije lako, ali ima svoj mir i slobodu. Imaju, naglašava, odličan pašnjak, ali i vodu na svakom koraku.
“Mi smo svi u kondiciji jer smo stalno u hodu, idemo pješke, a svakodnevno zbog raznih obaveza minimalno pređemo između deset i 15 kilometara. Zimi je najteže, zna i da nestane struje, jer sve ovo bude pod snijegom. Sa kobilom na samaru dotjeramo sve ono što nam je potrebno. Nije ovdje bilo ni korone ni neke druge bolesti tog tipa, valjda joj nepristupačan teren smeta”, u šali priča Šerzad.
Život je ovdje težak, ali ima i svojih prednosti, potvrđuje za “Glas” i Nesib Dunić, koji ističe da u Dunićima postoje samo dva godišnja doba, odnosno ljeto i zima.
“Ja sam ovdje samo preko ljeta, zimi ovce gonimo u Gradišku, jer su u Lijevču zime mnogo blaže. Bio sam ja ranije ovdje stalno, ali život je težak, posebno je nezgodno zimi. Zna da nestane struje i po 10-15 dana. Sada u proljeće je idealno za ovčarstvo, to je osnovna prednost”, istakao je Nesib.
Veterinari
Veterinare iz Kneževa Ranka Žderu i Srđana Vučenovića zatekli su u selu, jer oko stoke uvijek ima posla.
“Selo se nalazi na 1.000 metara nadmorske visine, a zahtjevno je, da bismo došli do stoke i domaćina, moramo da pješačimo dva-tri kilometra. Posebno je nezgodno zimi, ali tada su tu samo krave, jer ovce gone u nomađenje. Sve u svemu, ovo su radni i pošteni ljudi, tako da nam nikada nije problem da obujemo čizme, ruksak na ramena i uvijek se odazovemo pozivu u Duniće”, rekao je Ždero.
Izvor: Glas Srpske
