Cookie Consent by Free Privacy Policy website

Teška bolest nije spriječila mladu Banjalučanku da bude odlična

Osnovna škola “Aleksa Šantić” u Banjaluci jednoglasno je donijela odluku da ove školske godine Svetosavsku nagradu dodijeli Nataši Dedić, učenici devetog razreda, koja je tokom cijelog školovanja prolazila odličnim uspjehom, ali je pored učenja i školskih obaveza imala još jednu borbu, možda i onu najtežu, a to je borba za zdravlje.

Svetlana Radusin, direktorica ove obrazovne ustanove, kaže da je Nataša Dedić dijete za primjer, kao i odlična učenica sve vrijeme i pored svih zdravstvenih poteškoća kroz koje je prošla.

“Ona je nakon četvrtog razreda više vremena provela na liječenju u ‘Zotoviću’ nego u školi, ali nije popustila sa obrazovanjem, imala je i asistenta koji joj je pomagao. Pravili smo i posebne stolice za Natašu, mostiće na stepenicama, cijela je škola inkluzivno obojena i naši majstori i stolari su uklanjali barijere. Svi smo uz Natašu bili i ona nam je to svojim odličnim vladanjem i uspjehom i vratila”, kaže Radusinova.

Dodaje da je Nataša uspjela i uz tešku i rijetku bolest da ostane primjerno, disciplinovano, odlično i voljeno dijete.

“Ona je za klasu jača od drugih i sa pravom je dobitnica Svetosavske nagrade, koja se ne dodjeljuje samo odličnim učenicima, već i djeci koja su plemenita i koja su u nekom momentu pokazala nešto vanserijsko”, rekla je Radusinova i napomenula da su i prije Svetosavsku nagradu dobijala inkluzivna djeca u OŠ “Aleksa Šantić”.

Da joj je velika čast biti dobitnicom Svetosavske nagrade potvrdila je u razgovoru za “Nezavisne novine” Nataša Dedić i dodala da je ova nagrada kruna i priznanje za njenu borbu, kao i njene porodice sa rijetkom autoimunom bolešću Dermatomyositis alia, koja uzrokuje hroničnu upalu i slabost mišića od koje ona jedina boluje u Republici Srpskoj.

“Sve se promijenilo tokom četvrtog razreda osnovne škole, kada sam od zdravog djeteta, koje je treniralo dva sporta, došla u situaciju da ne mogu da hodam. Bila sam u invalidskim kolicima, izazov je bio i leći na bok u krevetu, samostalno ustati, svaki korak bio je bolan i nisam se mogla samostalno popeti ni uz stepenice. Zato mi mnogo znači ova nagrada, jer mi je i dodatni vjetar u leđa za moje dalje školovanje, a najvjerovatnije je da ću upisati jezičku Gimnaziju”, priča Nataša kroz osmijeh i napominje da je njena svakodnevica pored odlaska u školu i odlazak u Institut za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”, gdje provodi veliki dio svog vremena na fizikalnim terapijama.

“Bilo je potrebno više vremena da se tačno ustanovi moje oboljenje, dermatomiozitis, sve dok nisam otišla na pregled kod doktorice Barbare, reumatologa, koja je ustanovila tačnu dijagnozu. Liječenje je bilo mukotrpno, bili su mi oslabili i mišići vrata, nisam mogla ni da gutam, ni da pričam, bilo je trenutaka kada su me jedva razumjeli šta govorim, i za sve mi je bila potrebna pomoć. Imala sam i par padova, što je izazvalo veliki strah kod mene, pa je majka morala stalno da mi pomaže”, prisjeća se Nataša.

Dodaje da je njen oporavak usporila i upala pluća i to baš kada je krenula u peti razred.

“To me baš pokosilo, izgubila sam sedam kilograma, nisam mogla ni da jedem, ni da pijem, zamalo sam završila na respiratoru i tu sam nazadovala što se tiče moje autoimune bolesti, jer sam stalno ležala i nisam više mogla da se krećem. Nakon upale pluća, krenula je i korona, pa je i to usporilo moje liječenje, jer nisam mogla ići u ‘Zotović’. Bila sam stalno kod kuće, a u aprilu 2020. sam ponovo dobila upalu pluća, mada nije bila tako jaka kao prošla i brže sam se od nje oporavila”, prisjeća se Nataša.

Dodaje da je zbog prirode bolesti otežano i drugačije hodala, ali da sada može reći da joj se hod popravio iako nije kao prije.

“Meni su i šake bile slabe, nisam mogla da pišem, ali sam čitala dosta, a i majka mi je pomagala u svemu, tako da sam pokušavala da održim napredak i tempo u školi, da ne posustajem i da me bolest ne slomi ni mentalno i da nastavim kao da ništa nije ni bilo”, priča Nataša.

Napominje da joj mnogo znači što su svi u školi imali razumijevanja za njeno stanje, jer su postavili i rampe koje su joj olakšavale kretanje, a imala je i specijalnu stolicu.

“Vidjela sam koliko im je svima stalo da nastavim sa školovanjem kao da se ništa nije promijenilo i da se osjećam kao i prije bolesti. To mi je dalo snage i elana da učim i da škola ne ispašta zbog zdravstvenog stanja. Mnogo sam zahvalna svima u školi, ali posebno mojoj porodici koja mi je najveća podrška”, kaže Nataša.

Vršnjacima koji se bore sa sličnim ili nekim drugim zdravstvenim problemima mlada Nataša poručuje da nikada ne posustaju.

“Bitno je ne izgubiti nadu, nastaviti se boriti i imati vjeru u sebe. Samo se treba truditi i zacrtati cilj kojem teže i ne dozvoliti negativnim mislima da prevladaju. Ja sam tokom nastave imala i asistenta u nastavi, čitav peti razred, pa sve do devetog, ali sam odlučila da mi više pomoć nije potrebna i da mogu sama. Ja želim da se osamostalim, ojačali su mi mišići, i trudom se zaista može sve”, dodaje Nataša kroz osmijeh.

Upravo borbenost je ona naslijedila od svoje majke Vesne Dedić, koja kaže za “Nezavisne novine” da je težak period iza njih.

“Bilo je zaista teško, ali ni u jednom momentu nismo gubili nadu da ćemo se izboriti sa svim poteškoćama. Nikada nismo kukali, prihvatili smo situaciju takva kakva jeste, jer autoimuna bolest je u pitanju i na to nismo mogli da utičemo. Vjerovali smo da Nataša može da se izbori sa ovom bolešću, ali da je bilo jednostavno – nije. Postoje tri linije liječenja, nevezane za fizikalnu terapiju, koja je obavezna”, prisjeća se Vesna.

Dodaje da je i sama morala da istražuje i pronalazi alternative jer je ovo jako rijetko oboljenje, a Nataša je jedina koja boluje od njega u Republici Srpskoj.

“Bila je još jedna djevojčica sa ovim oboljenjem, ali je odselila u Njemačku, mislim da su se razboljele u isto vrijeme. Što se tiče BiH, znam za jednog dječaka iz Zenice, dok i u regionu ima svega nekoliko slučajeva oboljelih od ove bolesti. Bilo je tu i mnogo eksperimentisanja, ali smo imali odličnu saradnju sa doktoricom”, kaže Vesna.

Dodaje da posljednjih pola godine rade sa odličnom fizioterapeutkinjom, koja je Nataši promijenila vježbe i da posljednjih šest mjeseci vide ogroman napredak.

“Ostalo je još možda 20 odsto mišićne snage da se vrati da bismo mogli reći da je Nataša 100 odsto izliječena. Ona još ne može da trči, poskoči, da ustane iz čučnja. Kada rukama treba nešto u vazduhu da dohvati iznad glave – to još ne može, ali idemo ka tome”, kazala je Vesna.

Izvor: Nezavisne
6,700FansLike