Akademik Matija Bećković, najveći srpski živi pjesnik nije nikoga ostavio ravnodušnim sinoć u prepunoj dvorani Kulturnog centra u Gradišci.
Predstavljajući svoje tri knjige „Moj drug Đido“, „Majka Zorka“ i „Nigde nikoga nemam“, Bećković je govorio o veliki srpskim stradanjima, podjelama, tragedijama i zabludama, ali i o nadanjima i svjetlosti na kraju tunela.
Često je pominjao i Gradišku, prvo po velikom broju umnih glava na književnoj večeri, a potom i o stradanju srpske vojske u Lijevče polju u Drugom svjetskom ratu, gdje kako je rečeno na mjestu stradanja ni grobnice nema.

“Tamo daleko”
Svoj veličanstven nastup završio je pjesmom „Tamo daleko“, pjesmom koja govori da i nakon stradanja i podjela postoji nada za ovaj narod.
Tamo daleko u gradu zaočnome
U Jerusalimu nadnadoblačnome
Počinje ono što ne može biti
Niti se u reč može uhvatiti
Tu ćemo se sresti pretkani nanovo
U nešto lepše svetlije i novo
I naš prah će se kajati najviše
Što smo pomislili ikad nikad više.
Ovo je dio najnovije Bećkovićeve pjesme nakon koje je prvo ovladao muk, a zatim se začuo snažan aplauz.
Veoma nadahnuto o velikanu naše književnosti Matiji Bećkoviću govorili su Manojlo Manjo Vukotić, vlasnik izdavačke kuće koja stoji iza posljednjih Bećkovićevih knjiga i profesorica Radana Vila Stanišljević.
Predivno književno veče
Na kraju večeri Matija Bećković je mnogobrojnim ljubiteljima njegovog djela potpisivao knjige, koje govore o njegovom prijateljstvu sa Milovanom Đilasom, majci Zorki i srpskim podjelama i sukobima.
Ovo predivno književno veče sa dvije kompozicije uljepšala je sopranistica Minja Šikalo Naerac.
Izvor: aloonline.ba / Boško Grgić

