Cookie Consent by Free Privacy Policy website

Zapisi o ljepoti Banjalučanki i Zmijanki sa početka 20. vijeka

Učitelj, pisac, publicista, neumorni prosvjetitelj Mihajlo Stanojević, rodom iz Čačka, pohodio je naše krajeve na ljeto 1901. godine i u “Bosanskoj vili” objavio veoma sočnu reportažu o Banjaluci. Utiske sa ovog putovanja Stanojević će sabrati u knjigu “Kroz Bosnu i Hercegovinu”, objavljenu u Beogradu naredne godine.

Da je tako potvrđuju riječi iz njegove reportaže: “Vidi se da je Banjaluka živo mjesto. Stoga je valjda i odijelo ovdje živopisno. Nigdje se takvog šarenila ne može viđeti kao u Banjaluci. Padaju u oči naročite frizure kod ženskinja. Na vratu im niske dukata i merdžana u kosi upleteno puno sitnih parica.”

(Imao je 34-godišnji uča izgleda dobro oko i za žensku ljepotu. Zamišljamo ga kako osmatra naočite Banjalučanke i suče mrke brke, komentariše Stanojevićev zapis banjalučki istoričar Zoran Pejašinović.)

A, još slikovitiji opis ljepote žena, ovaj put iz okoline Banjaluke, ostavio je poznati etnolog Milan Karanović, opisujući seoski crkveni zbor na Manjači i Zmijanju 1926. godine:

“Pažljiv ispitivač, kad duže vremena posmatra zmijanjsku žensku nošnju na seoskim crkvenim zborovima, zanese ga njena ljepota i slikovitost. Jer tu ima prilike da vidi na stotine djevojaka i žena, kad su obučene u svečano odijelo, koje zovu zborarsko ili crkvarsko ruho. Najviše zasjenjava oči šarenilo različitih vezova na bijelom platnu, za koje se rekne, da je bijelo kao prepadani snijeg.

Ne zna se, što prije da pogledate ili što više posmatrate: da li različitost i ljepotu vezova na rukavima, njedrima i maramama na glavi i simetričnost geometrijskih šara, ili prelijevanje umjetnički složenih i skladnih boja. Ili da se divite izrazitosti struka i stasitosti ovih planinki u gornjoj suknenoj haljini – zubunu – bez rukava, koji se ne sapinje, svakako iz težnje, da se što više ističu vezovi…

Blista se nakit od starog srebrenog novca na prsima, kapi i niz kosu djevojaka i na prsima i pasu – tkanine – mlađih žena: sve je to sa ukusom i pažljivo izrađeno i čini divnu harmoniju kroja, različitih vezova sa svilom i vunom i umjetnički probranim i složenim bojama na ovim kršnim i naočitim planinkama.

Čisto je nevjerovatno, da je to sve smišljala i izrađivala žena, koja ne zna ni čitati ni pisati. Nije ni čudo, da su dvije Beograđanke, koje su troškom Kraljevog Fonda za narodno prosvećivanje održale u ljetu 1925. niz predavanja u ovim krajevima, rekle u jednim beogradskim novinama, da žene ovih krajeva tako obučene izgledaju ko kraljice…”

Izvor: Mondo
7,400FansLike
458FollowersFollow