Uskoro će tri decenije, od kada je anesteziolog Vladimir Vasiljevič Hirjanov, Sjevernu Osetiju i Stavropoljski kraj, na jugozapadu Rusije, zamijenio Republikom Srpskom, Gradiškom, a potom Banjalukom.
Sada je penzioner i sa porodicom živi na Petrićevcu, u Banjaluci, a povremeno, radi u Bolnici Gradiška.
“Rođen sam avgusta 1953. godine, u blizini grada Vladikavkaza. Tu sam odrastao, školovao se. Završio sam Vojnu akademiju, stekao zvanje vojnog ljekara. Zbog potrebe vojne službe, preselio sam u Ukrajinu. I odlučio da odem, na neko drugo, bolje i ljepše mjesto za život”, ispričao je Hirjanov, omiljeni ljekar i anesteziolog kojeg mnogi u gradu na Savi, gdje je doselio u januaru 1996. godine, poznaju.
Vladimirov životni put je po svemu drugačiji, poseban, njegovi stavovi su intrigantni, a svakodnevica ispletena sportom i medicinom.
“U aprilu 1995. godine učestvovao sam na maratonu u Beogradu, istrčao sam 21 kilometar. Dugo sam se bavio sportom, najviše atletikom,učestvovao na takmičenjima u mojoj zemlji i svijetu. Nakon Beogradskog maratona, odlučio sam da ostanem. Nisam više želio u Ukrajinu. Tamo je bilo veliko siromaštvo, tako godinama”, priča Hirjanov, srpskim, ali sa naglaskom ruskog jezika. Poneku riječ, i sada izgovara na maternjem, ali ga razumijemo, kao i on nas.
“Iz jednog haosa, stigao sam u drugi. To sam kasnije shvatio. Ipak, zaključio sam da je za mene bolji izbor, ovaj drugi, jugoslovenski haos. Iz sadašnjice, smatram da sam dobro učinio za sebe i svoju porodicu, suprugu Ljudmilu, kćerke Margaritu i Irinu”, opisuje ovaj Rus svoju davnašnju dilemu sa kojom je, tek mnogo godina kasnije, sasvim raščistio.
Vraćamo ga zato, na početak priče, na okolnosti dolaska, prvo u Beograd i Srbiju, a potom Srpsku i Gradišku.
“Kada je završen maraton, kada sam odmorio, nisam gubio vrijeme. Potražio sam predstavništvo Republike Srpske u Beogradu. Sjećam se, bila je to, čini mi se Ulica Moše Pijade. Htio sam da radim, a u mome kraju, u mojoj zemlji, nije bilo posla. Prijatelj mi je kazao da su ovdje potrebni ljekari. U Beogradu sam tada upoznao srpskog generala Milana Gveru. On mi je odmah objasnio sve okolnosti, kazao gdje trebam ići, obećao prevoz, besplatno, i vozača koji će me odvesti u Republiku Srpsku”, sjeća se Hirjanov svih pojedinosti posljednje ratne godine.
Tako je počela nova životna epoha, novi period u Srpskoj, koja je za ruskog ljekara, ali odlučnog da pomogne Srbima, bila potpuna nepoznanica. Ipak, kaže, osjetio je bliskost sa ovdašnjim narodom. Odlučio je da dođe, i da ovdje ostane. Zauvijek.
“Stigao sam u Sokolac i Podromaniju, u Glavni štab Vojske Republike Srpske. Došao sam i odmah počeo raditi, kao vojni ljekar. Ovdje sam kasnije, tek po dolasku u Gradišku, završio specijalizaciju iz anestezije”, pamti sagovornik prelomne trenutke u svojoj ljekarskoj praksi, u novoj sredini.
Kada je potpisan Dejtonski sporazum i završen rat u BiH, za Vladimira Vasiljeviča Hirjanova, više nije bilo dileme. Definitivno je dlučio da ostane u Republici Srpskoj.
“Naučio sam srpski jezik, čitanje ćirilice i latinice. To su bili osnovni uslovi, da bih uspješno mogao da se sporazumijevam, da radim”, kazao nam je Vladimir Hirjanov.
U Gradišku je stigao u januaru 1996. godine. Sjeća se da je bila jaka zima, velika hladnoća, dubok snijeg, kao da je ruska zima. Došao je po preporuci prijatelja iz Vojske Republike Srpske, u potrazi za poslom i sredinom ugodnom za život.
“Sjećam se, primio me na posao tadašnji direktor Miloš Kljajić. Dobio sam raspored i smješten u ljekarsku sobu sa kolegom i šefom Službe anestezije Milanom Švrakom. Sa njim je uvijek bilo prijatno, ugodno raditi, sarađivati. On je divan čovjek i ljekar. Mnogo mi je pomogao, u svakom smislu”, hvali Vladimir svoga iskusnog kolegu od kojeg je mnogo naučio, naročito u operacionoj sali.
“U Bolnici Gradiška radio sam sve do 2019. kada sam navršio 65 životnih godina i penzionisan. Ali, i nakon toga, nastavili smo saradanju. Ovdje povremeno radim po ugovoru. Dobro mi je, ovdje su dobri ljudi, rukovodioci, kolege, narod je ljubazan. Neki mi kažu, zašto nisi otišao u Ameriku, kada si htio otići na bolje, iz Ukrajine, ali ja ne mislim tako, meni je ovdje dobro i nije mi potrebno ništa drugo”, skroman je, ali odlučan u svojim stavovima anesteziolog kojeg je životni put, doveo u grad na Savi. Taj put dug je više od tri hiljade kilometara.
“Imam ovdje prijatelje, živim u Banjaluci. Preselili smo tamo zbog studiranja mojih kćerki. Kupili smo kuću na Petrićevcu, obnovili je i prilagodili svojim potrebama. Supruga Ljudmila, kćerke Irina i Margarita su se ovdje odlično uklopile u sredinu. Margarita je učiteljica, i profesor njemačkog i ruskog jezika. Irina je psiholog, ona živi u Beogradu, ima porodicu”, zaključuje razgovor za “Nezavisne” Vladimir Vasiljević Hirjanov.
“Mogli bismo dugo razgovarati, ali nemam više vremena. U operacionoj sali čeka me doktor i šef Zoran Azarić”, reče sagovornik za “Nezavisne”. Pozdravismo se i on ode, da civilno odijelo zamijeni bijelim, stavi masku, kapu i pobrine se za pacijenta. To mu je, najdraži posao kojem je vjeran četiri decenije. Radi i sada, sa istim interesovanjem, kao i prije četiri decenije.
Vladimir je poseban i odgovoran
Anesteziolog Milan Švraka, dugogodišnji kolega i saradnik Vladimira Hirjanova kaže da je on, prije svega, zanimljiv čovjek. Korektan. Svoj posao radi savjesno, veoma odgovorno.
“Neobičan, u prvom momentu, dok ga ne upoznamo. On je došao iz drugačijeg podneblja, iz dijela svijeta koji nama nije bio naročito poznat. Nakon susreta sa njim, teško je ostati ravnodušan. Sportista. Atletičar, maratonac. Svima nama, naročito kolegama u Bolnici je veoma zanimljiv. On uporno trenira atletiku, učestvuje na mitinzima, putuje po svijetu. Sjećam se da je trčao, čak i od kuće u kojoj je stanovao, u Brestovčini, na posao i nazad. Sretali smo ga kako trči u Lamincima i drugim selima. U bilo koje doba godine, skakao je u jezero, kupao se i nastavljao dalje”, ispričao je Švraka o svom kolegi. Interesovao nas je i Vladimirov odnos na poslu, u hirurškoj sali.
“Njegov odnos prema kolegama, veoma je korektan. Prema pacijentima je, veoma emotivan i posvećen. Društven je. U Gradišci je upoznao više ljudi nego ja. Pacijente je često posjećivao u sobi, brinuo do njihovog konačnog ozdravljenja. Njegova anestezija se razlikuje od našeg pristupa i metoda, ali je efikasna. Vladimir je u našu praksu unio iskustva ruske medicine”, smatra doktor Švraka.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
