Škorići iz Jazovca, i njihovi potomci, ispunili su u nedjelju, 21. jula, školu u ovom malom mjestu u Potkozarju.
Došli su iz mnogih zemalja, da se vide, podsjete, upoznaju.
Neki se nisu vidjeli i po više decenija. Otišli su u svijet, u potrazi za boljim životom od onog kakav su imali u Jazovcu.
Nekada se do ovog sela teško moglo doći, putevi su bili loši, skromno se živjelo, malo imalo, pričaju stariji Škorići, koji su odavde, počev od šezdesetih godina prošlog vijeka, otišli u Srbiju, Sloveniju, Austriju, Švedsku, Švajcarsku, Hrvatsku, Italiju…
Žaklina i Predrag Škorić sa porodicom su doputovali iz Italije, Slavica i Zoran Škorić iz Švajcarske, Borislav Trifunović, potomak Škorića, došao je iz Zrenjanina, Ljubica Becić, rođena Škorić, iz Leskovca, Zorka Graonić iz Banjaluke, Radmila i Slavko Jokić iz Ljubljane, Mira Mandić doputovala je iz Švedske, Mira Jokić iz Vukovara…
“Srećna sam. Moja mama je rođena u Jazovcu. Ja sam unuka Pilje Škorića. Svaki dolazak ovamo me veseli. Tu sam dolazila u djetinjstvu i uvijek mi je bilo lijepo”, oživjela je uspomene Mira Mandić, rođena u Bečeju.
Svako od Škorića imao je šta reći, ispričati, objasniti svoje mjesto na porodičnom stablu, nacrtanom na školskoj tabli.
Aleksandra Škorić je student četvrte godine Građevinskog fakulteta u Novom Sadu.
“Moj tata Mile Škorić je iz Jazovca. Ovo selo, zbog njega, ali i zbog mame koja je takođe odavde, meni je najdraže. Oni su ovdje išli u školu, tu su se upoznali”, ispričala je Aleksandra.
I drugi su objašnjavali svoje rodbinske veze.
“Ja sam unuka Slavka Škorića, a kćerka Gordane Golić. Živim u Gradišci. Moja mama i njena rodbina su mi podarili ljubav prema precima”, objasnila je Jovana Galić.
Ona je, zajedno sa Dragišom Škorićem, bila veoma mnogo angažovana na organizovanju ovog susreta. Saznala je da su Škorići iz Jazovca porijeklom iz Šipova i da su ovdje doselili prije nekoliko vijekova.
“Neka naše druženje preraste u tradiciju, da se sastajemo svake godine, da nam se djeca upoznaju, a mi, stariji, ne zaboravimo. To je naša obaveza, od koje nema ništa preče. Zov porodičnog stabla je neodoljiv”, poručio je Dragiša Škorić u kratkom obraćanju na početku ovog skupa.
U školskoj učionici, gdje su mnoge generacije Škorića naučile slova, opet je odzvanjala graja. Čula se i muzika.
“Odavno učionica naše škole nije bila puna. Podsjeća me na davnašnje godine, kada sam ovdje bio đak. Kažu da sada ima nekoliko učenika, a nas je bila puna učionica, u dvije smjene. Ipak, najvažnije je da škola opet živi. To je dobro za Jazovac, pa prema tome, dobro je i za Škoriće”, zaključuje nekoliko bivših školaraca, sada penzionera.
Nakon zajedničkog ručka, stotinak Škorića, u hladovini starih lipa, pored školskog bunara, veselilo se uz pjesmu i muziku.
Kasnije su posjetili stare kuće, svjedoke prohujalog vremena i dragih uspomena.
Knjiga spala na petoro Škorića
Škorića kuće su najbliže školi. Ima ih pet. Nekada su bile pune, u svakoj je živjelo po desetoro. Sada su četiri prazne, opustjele. Samo u jednoj gori vatra. U njoj žive Melanija i Danijel Škorić sa djecom Dejanom, Damjanom i Doroteom.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović