Gavrilo Čamber, sa prosjekom 10, postao je student generacije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, te je nastavio tradiciju vaspitača u porodici.
Bio je jedini muškarac na Smjeru predškolsko vaspitanje, poznat i priznat po njegovom izuzetnom uspjehu, posvećenosti i ljubavi prema ovom pozivu.
Gavrilo je sa “Nezavisnim novinama” podijelio svoju životnu priču, govoreći o tome kako je krenuo na ovaj put, o preprekama i kako je postigao sve što danas jeste.
Odrastao je u porodici koja već ima jednog vaspitača, a to je njegova majka, dok mu baka takođe radi vrtiću, pa je, kaže, njegova želja da nastavi tim putem bila sasvim prirodna.
“Roditelji su me vaspitavali s ljubavlju, te na taj način sam naučen da je to najvažnije u radu sa djecom. Vrlo važnu ulogu u mom životu ima i moj učitelj iz osnovne škole. Od ranih školskih dana imao sam posebnu ljubav prema učiteljskom pozivu. On je bio osoba koja je na mene ostavila snažan utisak i danas pamtim njegove riječi i način vođenja časova. Njegova ideja je bila da ja odem u pravcu predškolskog vaspitanja, što se i meni učinilo primamljivo i interesantno, te ne kajem se što sam tako uradio, iako i dalje tvrdim da je učiteljski poziv takođe posebna misija”, počinje Gavrilo svoju priču, dodajući da je vidio od učitelja, majke, bake i oca kako je to biti posvećen svom poslu i kako iz srca voljeti ono što radiš.
Iako mu je ljubav prema obrazovanju bila očigledna, početak studija nije bio nimalo lak. Bio je jedini muškarac na Smjeru predškolsko vaspitanje, što mu je predstavljalo izazov.
“Nije mi bilo lako prilagoditi se na kolektiv od 39 djevojaka, pogotovo jer sam u srednjoj školi imao primjer kolektiva od 27 momaka i jedne djevojke. Bilo je dinamično, prijatnih i neprijatnih iskustava, odnosno svega što se može očekivati od većeg kolektiva”, kazao je Gavrilo.
Kada je riječ o njegovoj svakodnevici na fakultetu, Gavrilo spominje kako je veliki dio svog vremena proveo u kafiću. On je tu pronašao svoj mir za učenje i spremanje ispita.
“Malo sam se začudio kada sam prvi put čuo da se za ispit spremaju obimne cijele knjige. U srednjoj školi to nije bio slučaj. Na fakultetu je sve postalo ozbiljnije, pa sam tako i pristupio. U kafiću sam učio i spremio svaki svoj ispit, tu sam pronašao zonu komfora za učenje”, prisjeća se Gavrilo.
Jedan od najvažnijih dijelova Gavrilove priče, kako on ističe, jeste njegova vjera. Iako mnogi ljudi ne povezuju uspjeh sa vjerom, Gavrilo smatra da je ona bila ključna na njegovom akademskom putu.
“Ne bih ništa postigao bez Božije pomoći i volje “, kaže Gavrilo, dodajući da mu je vjera davala snagu.
“Uz Božiju pomoć se dolazi do uspjeha. Čak i ako ne ispadne sve onako kako smo zamislili, treba da smo svjesni da je to sa razlogom i dobro za nas”, dodajući da je vjerovanje u sebe i u Boga temelj na kojem se gradi svaki njegov uspjeh.
U završnoj fazi svog studija Gavrilo je postao uzor mnogim kolegama. Njegova priča nije bila samo o tome kako je postigao izvrsnost, već i o tome kako se nosio sa životnim izazovima.
“Moj savjet kolegama koji dolaze u ovu struku je da pristupe sa mnogo ljubavi, odgovornosti i poštovanja. Rad sa djecom pruža veliku radost i sreću, ali nosi sa sobom i veliki teret. Znajte da se bavite najljepšim i gotovo najodgovornijim pozivom i potrudite se da svijet ostane na čvrstim temeljima. Vjera će vam olakšati taj put sigurno”, poručuje Gavrilo, dodajući da su vaspitanje i obrazovanje ne samo profesija, već misija, poziv.
“Pomažući djeci u rastu i razvoju oblikujemo našu budućnost. Pomažemo im da se bave životnim vrijednostima koje će nositi sa sobom kroz cijeli život. U tom procesu treba da se vodiš vjerom i ljubavlju prema onom što radiš”, kazao je Gavrilo s osmijehom, ali i sa dubokim uvjerenjem da je put kojim je krenuo samo početak do nečeg većeg.
“Volio bih ostati u Republici Srpskoj, te ovdje pokrenuti nešto svoje. Mislim da imamo kao narod veliki potencijal, to nam dokazuju naše značajne ličnosti, za razvoj i doprinos svijetu, posebno u oblasti vaspitanja i obrazovanja, ali i u drugim aspektima. Potrebno je ispravno postupati sa onima uzrasta u kojem se grade temelji jednog društva i mentaliteta. Volio bih dati svoj doprinos zajednici, pomoći djeci da odrastu u što zdravijem okruženju. Rad sa djecom me ispunjava, ona su iskrena, kreativna, radoznala, nevina i zrela bića i trenuci provedeni s njima nose neizmjernu vrijednost. Ovo nije samo profesija, to je poziv, možda i pozvanje, jer biti vaspitač znači biti dio njihovog rasta, razvoja, učenja i formiranja ličnosti. To je moja motivacija, jer djeca su naša budućnost”, kazao je Gavrilo.
Izvor: nezavisne.com / Foto: Velibor Tripić
