U Domu kulture “Lepa Radić” u Gornjim Podgradcima pod Kozarom u utorak, 3. septembra, premijerno će biti prikazan dokumentarni film “Kova”.
To je svjedočanstvo o Koviljki Bačvić, rođenoj Ivanović, prvoj filmskoj i TV montažerki u BiH.
Rođena je u ovom selu, sa porodicom bila u logorima NDH-a u Drugom svjetskom ratu.
Nakon oslobođenja završila je filmsku školu u Zagrebu, a potom angažovana u “Bosna filmu” u Sarajevu. Bila je prvi TV montažer u BiH. Preminula je prije godinu dana, u rodnom selu, gdje je živjela sa Zijom Bačvićem, dugogodišnjim snimateljem TV Sarajevo. Ovdje su, posljednjih godina, njih dvoje pronašli mjesto za odmor i opuštanje. Kova je učestvovala u stvaranju kultnih igranih i dokumentarnih filmova, TV serija, reportaža…
Prepričavala je svoja iskustva sa filma i televizije, saradnju sa poznatim glumcima, rediteljima, scenaristima.
Bila je montažer, asistent montaže filmova “Kozara”, “Vrata ostaju otvorena”, “Velika turneja”, “Zlatna praćka”, “Vrtlog”, “Na mesto građanine pokorni”, “Narodni poslanik”, “Konjuh planinom”, “Sunce tuđeg neba”, “Quo vadis Živorade”, “Voajer”…
Sarađivala je sa mnogim rediteljima (Radivoje Lola Đukić, Veljko Bulajić, Milo Đukanović), te glumcima Miodragom Petrovićem Čkaljom, Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Mijom Aleksićem, Slobodanom Aligrudićem, Danom Kurbalijom, Ines Fančović, Ljubišom Samardžićem, Milenom Dravić…
“Oni su bili posebni, drugačiji… Uvažavali su me, poštovali moj rad i trud, naročito Bata Živojinović, Boris Dvornik i Miodrag Petrović Čkalja. Jednom prilikom, nakon uspješno obavljenog posla, kaže Bata ostalim glumcima, ‘slušajte me dobro i pamtite, kada ulazi Kova, svi morate ustati'”, prepričavala je ranije Koviljka svoje uspomene iz dugog i bogatog radnog vijeka.
Svako vrijeme imalo je svoje glumačke velikane, govorila nam je Kova prelistavajući stare, crno-bijele fotografije, ali takvih majstora filma, kao što je imala Jugoslavija, nema više, niti će ih biti.
“I tada su se smjenjivale generacije, ali su uvijek dolazile moćnije, bolje, sa nekim posebnim darom. Na primjer, ja sam 1968. godine montirala film “Sunce tuđeg neba”, u kojem su igrali Milan Srdoč, Đorđe Pura, Pavle Vuisić, Husein Čokić, Mira Stupica, Stojan Aranđelović. Oni su tada bili relativno mladi glumci, koje je krasilo veliko prijateljstvo i želja da za svoju zemlju i svoj narod urade velika djela. Krasio nas je patriotizam. Imali smo mnogo volje, želje da se dokažemo, i pravili smo dobre filmove”, govorila je Kova.
U filmu “Zlatna praćka”, reditelj Radivoje Lola Đukić angažovao je glumačku elitu, koja je briljantno igrala i sve nas ludo zabavljala, govorila je Kova.
“Ja sam bila prvi gledalac i zato mi je Lola govorio, ako se, Kovo, tebi dopada, dopašće se i publici u kinima. A u ovoj komediji igrali su Ciga Milenković, Dragutin Dobričanin, Mihailo Viktorović, Bata Paskaljević, Čkalja, Žika Milenković, Toma Kuruzović, Radoslav Pavlović…”, ispričala je Kova, izgovarajući imena glumaca kao odličnu filmsku lekciju koju je ispisivala i učila godinama.
Njena priča o poslu koji je beskrajno voljela tekla je kao na filmskoj traci.
“Sa svakim od njih imala sam uzajamno poštovanje, ali sam sa svojim Krajišnicima, Danom Kurbalijom, Tomom Kuruzovićem, Ademom Ćejvanom imala zavičajnu bliskost. Među glumcima toga doba vladalo je veliko prijateljstvo.”
Koviljki su dva rata uništila djetinjstvo i penzionerske dane. Sa majkom i braćom bila je u logorima, preživjela ratne strahote, ali se vratila u svoje selo.
U Zagrebu je, poslije osmogodišnje škole u Podgradcima, završila Gimnaziju i filmsku tehniku, smjer montaža. Ipak, odlučila je da prihvati poslovni poziv iz Sarajeva i “Bosna filma”.
Potom je, zajedno sa suprugom Zijom Bačvićem, filmskim snimateljem, nekoliko godina bila slobodni umjetnik u Udruženju filmskih radnika BiH, sve do formiranja Televizije Sarajevo.
Kova je bila jedan od utemeljivača ove TV kuće. O televiziji nam je pričala nešto kasnije, ali je filmovima davala prednost:
Film “Kozara” pamtim po stalnom insistiranju reditelja i glumaca, govorila je, da naveče gledaju šta su i kako tokom dana snimili. Za mene je to bilo veoma naporno jer sam bila u poodmakloj trudnoći.
“Bilo je veoma odgovorno i komplikovano montirati filmove. Makazama sam rezala, a žiletom strugala filmsku traku od 16 milimetara, pa opet lijepila. U početku, sa trakom od 32 milimetra, bilo je lakše raditi jer smo koristili ekran za kontrolu slike. Sjećam se, na primjer, snimanja “Sutjeske”, kada smo na terenu imali improvizovane montažne stolove da bismo bili sigurni šta smo i kako snimili”, govorila je.
Voljela je, na kafu i druženje, nakon uspješno završenog posla, otići sa Borisom Dvornikom, Koletom Angelovskim i Čkaljom.
“Čkalja je bio dobričina, skroman, uljudan, fine naravi. On mi je napisao ‘Hvala, Kovo’. Njemu sam dopuštala da u montaži pregledava snimke, a druge sam tjerala vani”, prepričavala je često uspomene i filmske anegdote.
“Bila sam u braku, rodila djecu, kćerku i sina, a oni, glumci koje sam već pomenula, oslovljavali su me malom. Onda sam se pobunila, rekavši da sam majka dvoje djece i da nije primjereno tako da me zovu, malom. Onda su oni to promijenili. Na primjer, kada me sretnu u Sarajevu, u tadašnjoj Titovoj ulici, viču iz sveg glasa, ‘gdje si, majko dvoje djece, kada ćemo na montažu'”.
Počeci TV Sarajevo
Osim filmske, Koviljka je, zajedno sa snimateljem Janom Beranom, rediteljem Pjerom Majhrovskim i novinarom Alijom Nuhbegovićem, jedan od začetnika televizije u BiH.
“Posljednjih godina, pred penzionisanje, često su me pozivali sa TV Sarajevo da pomognem u tehničkom prilagođavanju starih filmova za novu formu u emitovanju. Nakon prvih kadrova i scena, često se dešavalo da mi je, baš sve što pregledavam nekako poznato, te se počnem preispitivati, kada sam film gledala, otkud sve znam, da bi na kraju, po potpisima, shvatila da sam ja film montirala, pa zaboravila. Ali, davno je to bilo”, sa sjetom, o svome poslu, o montažerskom zanimanju, pričala je Kova, u miru i tišini svoga potkozarskog zavičaja.
Kovina posljednja montaža je dokumentarac o ratu u Zapadnoj Slavoniji 1991. godine.
“Nažalost, nisam to dovršila čekajući dio kadrova iz TV Beograd. Nisam ih dočekala nego napustila Sarajevo, zauvijek.”
Drugi svjetski rat
Kovin život takođe je filmska priča, scenario koji je toliko puta prepričala, ali nikada ni riječ napisala.
Ona je u djetinjstvu, zajedno sa roditeljima, te još petoro braće i sestara, dospjela u ustaške logore smrti. U ljeto 1942. godine, u vrijeme njemačke ofanzive na Kozaru, zatvorena je u starogradiški kazamat. Potom je, zajedno sa kolonama kozarske djece, stigla u Jasenovac, a odatle u Jablanac, Košutaricu i Mlaku. Tu se razdvojila od brata Ilije, četrnaestogodišnjeg dječaka, kojeg su ustaše odvele u Jasenovac. Kasnije, Ilija je učestvovao u proboju jasenovačkog logora i među malobrojnim preživio rat. O njemu je takođe snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova. Kova je u Sarajevu 1992. godine otišla u prijevremenu penziju i u maju iste godine vratila se u Podgradce.
Prvi TV prenos iz Banjaluke
U skromnim uslovima i ograničenim resursima, 25. jula 1961. godine iz studija u Zagrebu emitovana je prva dokumentarna emisija Televizije Sarajevo “Oj Kozaro”.
U autorskom timu bili su Jan Beran, kamera i režija, Milorad Milić, muzička ilustracija, Koviljka Bačvić, montaža, Alija Nuhbegović, scenario i tekst, a spikeri Sedika Busuladžić i Kamenko Katić. Takođe, 27. jula 1961. godine, na dvadesetu godišnjicu ustanka naroda Bosne i Hercegovine, na Šehitlucima (Banj brdo) iznad Banjaluke otkriven je veliki spomenik, a prenos ovog događaja, u čijoj realizaciji je takođe učestvovala Koviljka Bačvić, prvi je direktan televizijski prenos sa područja Bosne i Hercegovine.
Televizija Ljubljana je za ovu priliku, napisali su TV hroničari, obezbijedila reportažna kola sa tehničkom ekipom.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
