Trinaestogodišnji Minja Borjanović iz Gradiške, više od svega, voli Savu, ribolov, boravak u prirodi. To je njegova opsesija i ljubav od najranijeg djetinjstva.
Dok njegovi vršnjaci šutaju loptu, trče u parku ili istražuju na mobilnom telefonu, ovaj maštoviti dječak, pronašao je svoj svijet na vodi, na rijeci, u ribolovu.
Od kada je, kako kaže, u petoj godini, sa ocem Milenkom prvi put otišao na Savu, zabacio udicu i osjetio trzaj ribe, ne napušta ovu rijeku, njene obale, talase, ostrvo na sredini Save.
“Upecao sam jednu štuku, ona je danas veoma aktivna. Zato je završila u mome ruksaku. Ima krupnih komada”, pohvalio se Minja gazajući plićakom u patikama.
“Bolje je biti u mokrim patikama nego da me ubode staklo ili neki komad plastike”, objašnjava Minja svoju logiku, koja i nije loša.
Bio je usamljen na vodi, uporno zabacujući udicu. To nas je i opredijelilo da se raspitamo šta ga privlači rijeci, od kada tu dolazi, kakav su njegova razmišljanja o prirodi i Savi. Na odgovor nismo dugo čekali.
“Ribolov sam zavolio davno, kada sam imao pet ili šest godina. Otac Milenko Borjanović me doveo na Savu. Meni se ovdje baš mnogo dopalo. Tu sam, upecao malo veću ribu, tako je počelo. Kasnije sam dolazio na rijeku sve češće, učio kako se peca. Svaki put sam bio uspješan. Sada mogu reći, da bez ribolova i rijeke ne mogu”, rekao je Borjanović, pa dodao:
“Volim prirodu, u meni se javlja neko zadovoljstvo kada štukica bućne, pored mene, kao da me izaziva. To je za mene najljepši izlazak, na rijeku. Nije meni cilj da svaki put upecam ribu, nego želim biti ovdje, okružen vodom, biljkama.”
Na pitanje, kakva je Sava, kakva je njena ćud i da li ljudi brinu o ovoj velikoj rijeci, Minja jasno odgovara.
“Mutna je i nepredvidiva. Kada vodostaj poraste, mnoge vrste ribe se sakriju u duboke virove, jedino radi štuka, ona je uvijek aktivna. U Savi ima mnogo bijele ribe, soma, šarana… Neke vrste, među kojima je kečiga, ugrožene su. Njihov fond je manji nego drugih vrsta ribe, a krivolovci često hvataju kečigu, i to nedozvoljenim sredstvima”, rekao je Minja.
Minja je zabrinut zbog stalnog skrnavljenja prirode, zbog smeća i prljavštine. To ga je rastužilo.
“Nažalost, Sava je zagađena. To je problematično. Istinske ribolovce to najviše boli, to njima smeta. Ima mnogo smeća, plastike, bijele tehnike, frižidera, šporeta, kutija…”, rekao je Borjanović.
Ipak, pričom se vraćamo na ljepše teme, na rana ustajanja, pripremu za ribolov, radost zbog uspješnog dana i bistre vode, u kojoj riba radi.
“Ustajem u šest, rano se budim. Razmišljao sam noćas i jutros o Savi, pecanju, prirodi, o tim lijepim temama. Kasnije sam malo zaspao, ali ne dugo. Spremio sam se i došao. Rano sam zabacio udicu, prije izlaska Sunca. Poslije uspješnog ribolova, naveče je teško zaspati, od tog uzbuđenja, zbog sreće”, rekao je Minja, pa dodao:
“I noć prije, pecanja, razmišljam kakav će biti dan, da li ću šta upecati. Ne žudim za velikim primjercima, za kapitalcima, i sitna riba, kad zadrma plovak, mene razveseli. Ulovio sam soma od šest kilograma, to je moj rekord. Baš sam se obradovao. Mnogi nisu vjerovali da sam ulovio tolikog soma, ali za mene to nije bilo teško, dobio sam ga na bućku, brzo izvukao”, rekao je Borjanović.
Porodica
O sebi, i svojim preokupacijama, porodici, svakodnevici i koječemu, Minja je detaljno pričao. Onako, usputno, dok je pecao.
“Sada ću napuniti trinaest, završio sam šesti razred. Stariji brat Mihajlo, mama Dragana i tata me podržavaju. Brat voli lov, njega ribolov baš mnogo i ne interesuje. Otac je lovac i ribolovac”, rekao je Minja, pa dodao:
“Mama me često zove telefonom, kada odem u ribolov. Stalno pita, kada ću kući. Njoj objašnjavam, kada je dan tmurniji, kada je oblačno, da me ne zove, i da ne brine, tada štuka najbolje radi. Ne mogu kući, ako je torba prazna. Danas je za mene bilo, bistro.”
Izvor: srpskainfo.com | Milan Pilipović
