Cookie Consent by Free Privacy Policy website

Šmitranova posljednja patrola: Omiljeni policajac iz Gradiške odlazi u penziju (Foto)

Kada je u petak, dan prije trinaestog avgusta, da bi izbjegao brojku koja ne donosi sreću, Zoran Šmitran, omiljeni školski i narodni policajac iz Gradiške, odradio svoju posljednju patrolu na gradskim ulicama, potekla je bujica emocija.

Zvanično, u penziju idem 31. avgusta, ali danas je ovo moja posljednja patrola na ulici, u kontroli saobraćaja. Preostale dane provešću u administraciji, u Policijskoj upravi”, priča Zoran koji je, petak proveo na radnom zadatku, zajedno sa mladim kolegom Markom Đurićem, koji je Policijsku akademiju završio i počeo raditi prije desetak dana. Imao je sa njim, kaže, o čemu porazgovarati.

 

“Marko je na dolasku, a ja odlasku. Dao sam mu više savjeta. Pričao sam mu o ponašanju, odnosu prema građanima, reakcijama u delikatnim i stresnim situacijama… Uvijek, u svakoj situaciji treba težiti ka rješenju problema, dogovoru, treba djelovati preventivno, a represivno samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe. Treba biti smiren, uzdržan od ishitrenih reakcija, pokazati dobru namjeru, želju da se kompromisno prevaziđe problem”, rekao je Zoran.

I o policijskom pozivu, Zoran Šmitran, o kojem kolege govore sa poštovanjem i uvažavanjem, ima svoju teoriju, uspješno, mnogo puta primijenjenu u praksi.

“Policijski poziv, taj odgovoran posao, za mene je lijep, mada sve zavisi od osobe. To je, zapravo, individualno iskustvo i shvatanje policijske uniforme. Od prvog dana, trudio sam se da budem na usluzi građanima, da pomognem, upozorim, predložim rješenja, bez obzira koliko je situacija, naizgled djelovala nerješivo”, rekao je Šmitran, pa dodao:

“Moja prva patrola, vraća nas pričom na početak, na 1993. godinu, vatreno krštenje, samo tri dana nakon završetka školovanja, nije bila kao ova, posljednja. Otišao sam, sa kolegama, na liniju fronta, u rat… To je bio moj prvi radni dan, ulazak u službu koju sam zavolio mnogo prije. Tokom odsluženja vojnog roka, bio sam vojni policajac. U mirnodopskom periodu, bio sam rezervni policajac. Presudnu ulogu, imao je tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Živko Živković. On je predložio da idem na školovanje, u Policijsku akademiju. Taj korak, ta odluka, odredila je moj životni poziv.”

Na frontu, u ratu, uporedo sa vojnicima, bilo je teško, prisjeća se Zoran početka službe, posla kojem se u potpunosti posvetio.

“Nije to redovna služba nego vanredno stanje koje zahtijeva žrtvu, odgovornost, ali i međusobno povjerenje. Bio sam posvećen svome poslu i zadacima, a nepokolebljiv prilikom izvršenja obaveza i naredbi. Sve što smo učili, teoretski, u Policijskoj akademiji, sada nije bilo primjenjivo, jer je život, okolnosti su drugačije sve izrežirale”, rekao je Zoran, pa dodao:

“Cijelu službu proveo sam u Policijskoj stanici za opštu nadležnost, tako da sam radio razne, da ne kažem, sve policijske poslove. To su oblast javnog reda i mira, kriminaliteta i saobraćaja. Trudio sam se uvijek da ostvarim dobru komunikaciju sa građanima. Nisam imao nikakvih neugodnosti, pritužbi građana na svoj rad i postupanje. Službu sam doveo do kraja, upravo onako, kako sam i zamišljao na početku.”

Herojski podvizi

Bilo je mnogo teških i komplikovanih situacija, vraća nas pričom Zoran u godine i događaje koje ne zaboravlja. Naprotiv.

“Posljednje ratne godine, prilikom povlačenja iz okruženja, u kanalu sam pronašao teško ranjenog kolegu Duška Panića. Iznio sam ga, mada to nije bilo ni malo lako, dešavalo se pod neprijateljskom vatrom. Meci su fijukali svuda dok sam ga nosio, ali nisam pomišljao da ga ostavim. Duško je tada imao 22 godine. Preživio je. Od tada, naše porodice se posjećuju, poštuju, grade prijateljstvo koje prenosimo na naše najbliže, na potomke”, rekao je Zoran, pa dodao:

“Ove godine, 6. aprila, nakon dojave, da se u Savi nalazi mladić, da pokušava izvršiti samoubistvo, da su sekunde presudne… Hitno sam stigao na to mjesto, zajedno sa kolegama, ne oklijevajući, izvukao sam ga iz vode, sa njim porazgovarao, ohrabrio ga, ukazao da je život svetinja i da se ne treba predavati, klonuti duhom u situaciji koja se, katkad učini bezizlaznom. Bio je pothlađen, a samo 21 godinu, nosio je na svojim plećima. Tako malo, pomislio sam, da bi odustao od života. Na taj poduhvat sam ponosan jer je mladić živ, zdrav, vratio se u normalno stanje.”

Miritelj

Bilo je mnogo situacija, sjeća se ovaj ugledni policajac, u kojima je dogovorom riješio problem, kada su stpljenje i dobra namjera dali povoljno rješenje. Prije dvije godine pozvan sam zbog nasilja u porodici. Stariji gospodin je bio u verbalnom sukobu sa kćerkom.

“Njegova supruga, a majka od kćerke, sa kojom ima nesugalsice živi i radi u Austriji. Situirani su. Po dolasku, porazgovarao sam sa gospodinom koji je bio u pripitom stanju. Ukazao sam mu, da treba graditi dobre odnose sa kćerkom i da svađa nikome ne koristi. Pažljivo me slušao. Na kraju razgovora, u policijskom autu sam ga prigrlio, onako ljudski, kao sin da sam njegov, kazao, da li smo se dogovorili. Dobio sam potvrdan odgovor. U rokovniku, na praznoj starnici se potpisao, a potom zakleo, da više neće piti alkohol i dolaziti u komflikt sa kćerkom. Nakon toga, on je održao riječ i obećanje, a njegova kćerka, tokom slučajnog susreta u gradu, zahvalila mi je. Rekla je, sa ocem, nakon vašeg dolaska, nisam imala bolje odnose. Sve je u najboljem redu. Hvala vam mnogo.”

Porodica i kolege

Zoran Šmitran, je na kraju smjene sa društvom sjeo u kafić u centru grada, skinuo šapku i kazao pred svima da je ostvario sve što je želio u službi i porodici.

“Radio sam sa mnogim, dobrim i vrijednim kolegama, imao pretpostavljene koji su me podržavali i cijenili, vrednovali moj rad. Odlazim zadovoljan, a drago mi je, zbog saznanja da su oni predložili da se pridružite, vi iz redakcije “Srpskainfo”, i sa mnom provedete posljednju patrolu.”

“Imam suprugu i dvije kćerke. Starija Zorana studira informacione tehnologije, mlađa Lana je završila drugi gimnazije. Supruga Marina radi u privatnom preduzeću. Nakon penzionisanja, radiću nešto najvjerovatnije u voćnjaku. To me privlači”, rekao je Zoran.

Prilog za biografiju

Zoran Šmitran rođen je 5. decembra 1969. godine, a u policijsku službu stupio je 22. jula 1993. godine. Njegovo prvo radno mjesto, nakon završetka Policijske akademije, bilo je u Stanici javne bezbjednosti Gradiška.

Tri godine, od 2012. godine do 2015. godine, radio je u Policijskoj stanici Laktaši. Nakon povratka u Gradišku, pored ostalih poslova bio je školski policajac. Dvije godine prije penzionisanja raspoređen je na poslove vođe sektora prve kategorije.

Izvor: srpskainfo.com | Milan Pilipović
7,300FansLike
457FollowersFollow