Sve što čuje, pod uslovom da je duhovito, Tomo Antonić, penzioner iz Gradiške, zapisuje. Ovaj bivši inspektor u Gradskoj upravi sakupio je nekoliko stotina anegdota, šaljivih priča i razgovora, dosjetki, viceva…
“Loše priče neću da slušam niti tužne događaje zapisujem. Sve što je lijepo, što izaziva smijeh do suza, direktno ulazi u moju vickastu dokumentaciju. Želim knjigu od toga sačiniti, pod uslovom da neko od izdavača to prihvati”, pohvalio se Tomo ozbiljnom namjerom i neskrivenom željom.
Prelistava stranice na svom kompjuteru, čita, prepričava zapisano… Navodi šta je i od koga čuo, saznao, ko mu je i šta ispričao, gdje i pod kakvim okolnostima se to dogodilo.
“Uh, ovo je dobro. Ispričao mi je Boško Grgić, on je majstor za razne trice i kučine”, obradova se Tomo stranici koja mu se, sasvim spontano, otvorila.
“Požalio se trgovcu neki osobenjak iz Romanovaca koji je u seoskoj prodavnici kupio čajne kolutiće. Kazao je: ‘Gospodine, ovo je podvala. U kilogramu čajnih kolutića ima minimalno pola kilograma rupa'”, pročitao nam je Tomo anegdotu iz svoje nesvakidašnje zbirke. Nasmijasmo se svi.
“Ajde ono o meni”, ubaci se u razgovor Tomina supruga Radosava, omiljena profesorica matematike u gradiškoj Gimnaziji, a sada penzionerka.
“Prvo nam obojici nalij one rakije podmituše, čuvam je još iz dana kada sam radio u Inspekciji, pa narod davao. Bio sam pravedan i objektivan, da ne bude zabune i pogrešnog zaključka. Rakija je milošta koju odmila nazivam i mitušom”, pojasni Tomo za “Nezavisne novine” smisao i značenje naziva užutjele rakije u litarskoj staklenoj flaši.
Malo je mućnu, a ona zapjeni. To je znak kvaliteta, reče, takva obara s nogu. Dobra je i za one koji nisu naročite mušterije, zaključismo. Tomo nastavi u prepoznatljivom maniru.
“Dobra je rakija, umjesto lijeka za svaku boljku, ali i za jačanje mentalnog zdravlja. Kada se malo popije, ljepše se priča i bolje piše. Tugu razgoni kao što Protivgradna preventiva rasjeruje oblake”, hvali Tomo svoju rakiju.
Ipak, vratismo se, poslije zdravice i Radosavine tanko narezane slaninice, na glavnu temu i Tominu literaturu.
“Kada smo nas dvoje, Rada i ja bili u banji, u Slatini, mene su cure masirale, po propisu i ljekarskoj preporuci. U to vrijeme čuh kako u blizini ključa voda. Okrenuh se, kada to moja Rada brčka se u vreloj, kipućoj vodi koja zaudara na pokvarena jaja. Molim vas, rekoh fizioterapeutu, morate još jače založiti, nećete vi nju tako lako i brzo skuvati, ima ona poprilično godina, nije sa njom lako”, ispričao je Tomo dajući odgovor na Radosavin malopređašnji prijedlog da “ispriča ono o njoj”.
Ona je Tomin prvi slušalac, ako Rada, to jest Radosava, kaže da je neka priča dobra i smislena, Tomo više nema dilema nego odlaže stranicu rukopisa kao konačnu i nepromjenljivu formu. Teme su različite. Zapisao je i svoja iskustva, čak i o tehnološkom napretku.
“Prvih godina moga radnog vijeka, kada sam bio zaposlen u ‘Leviti’, viljuškarom sam prenosio štampač za papir. Za kompjuter trebala je isto tako velika snaga. Bar dvojica jakih su mogli prenijeti ovaj informatički uređaj. Kada sam odlazio u penziju, pod rukom sam ponio i štampač i kompjuter, istovremeno, u jednom potezu. To je moje viđenje tehnološkog napretka”, zaključio je Tomo Antonić, koji je u Gardišku iz rodnog Ribnika doselio prije pola vijeka.
Ovdje se zaposlio, stekao porodicu, bez namjere da odavde ode bilo gdje.
“I Tebe sam u svoju veselu knjigu, upisao”, obratio se Antonić novinarima “Nezavisnih”.
“A kojim povodom, koja priča je zavrijedila Vašu pažnju”, upitaše.
“To je priča o pčelama i pčelarenju bivšeg ministra prosvjete i kulture Srpske Dane Maleševića. Nasmijao me zaključak da su njegove košnice pune zato što pčele donose polen iz nekoliko država Evropske unije. Lete čak do Mađarske, kada kod nas mraz i kiša unište pčelinju pašu. Dane, dugogodišnji učitelj, nastavnik i profesor, naučio je i pčele kako da pronađu polen”, zapisao je Tomo Antonić jednu od anegdota koja se više godina prepričava u Gradišci.
Tome su se mnogi nasmijali, a gdje je smijeh, gdje se duhovito priča, tu je Tomo, da zabilježi i sačuva.
Razmišljam pozitivno
Tomo Antonić svakodnevno i u svim prilikama sakuplja šaljive priloge za svoju knjigu, za ličnu i nesvakidašnju arhivu.
“Svakog dana šetam sa prijateljima i bilježim, ili zapamtim, pa kada se vratim kući, odmah zapisujem da ne zaboravim. Pišem i na putovanjima, na slavljima, sastancima, u prodavnici, na utakmici, svuda… Zato se osjećam mentalno i fizički zdrav. Razmišljam pozitivno, a sivilo, crne teme i još crnje misli sam otjerao od sebe”, opisuje Antonić svoju teoriju sreće i zadovoljstva.
Izvor: Nezavisne | Milan Pilipović
